Featured Uncategorized

O MARIJANI I ZAŠTO

Prvo ću reći da moj život nije neka besprimjerna epopeja, a da nije nikako niti etička slikovnica. Neka obiteljska knjižnica iz koje sam (inficiran Schillerom) naglo i dosta rano istrčao i, vođen srazom nekog ne baš nadnaravnog ali nekog znanja, često ishitrenog refleksa i solidne ulične logike.. on je jedna ne toliko grbava koliko trodimenzionalno krivudava staza kojom još trčim, a da nisam u nekom ni po građanskom i svakom kriteriju pravom ni zenitu ni zaklonu. Ali nije ovaj tekst o meni, nego je uvod, tek vrst legitimacije, za ono kasnije pa da me se ne shvati preozbiljno u dijelu gdje to nije primjereno, možda i više da me se ne shvati neozbiljno gdje to nije primjereno. Ali da se spusti pred mene osrednji NLO, teško bi bilo reći koja strana bi se imala više razloga uhvatiti za glavu. Svakako bi se snašao.

Ljudi s vremenom izgube svoju rođenu hrabrost, a bar dvostruko svoju urođenu mekoću. To su dvije povezane vrline koje vjetar života odmah počne lomiti pa da može dalje s nama formirati nas kako hoće, a mi ćemo čak povjerovati da i tako treba.
Pa kao uvod u ono čime se tekst zapravo bavi, ova žena ništa od toga nije izgubila, nego je nekim unutarnjim čudom kroz život ili sačuvala ili umnožila. Marijana je besprimjerno hrabra gdje je malo tko hrabar. Ona…. jednostavno vjeruje i živi ono što tvrdi i već to stvori bar pošten respekt, a upita te ispod glasa ta svijest da je tako “a tko si ti”. Ako si polagao na neku prednost ili naviku da si i muškarac, onda shvatiš da se malo muškaraca usudi vjerovati u drukčiji, a uistinu bolji svijet a kamoli to javno reći. A ona tu svoju prednost i ne primjećuje pa.. govoriti dubokim glasom i nije neki alat za zaustaviti je, a niti je impresionirati. Ona uistinu kaže javno ono što misli, ono čega se krmenadli boje i sebi priznati, i muški i mnogi i ženski, već iz fizičkog straha pa nadalje. Pa da to i ne misliš, opet se ne bi tek tako usudio kao ona. Ali nije ona neka tragična junakinja kakvu bi glumila Irena Papas, upravo obratno.
Uz to, u tome biću plamti jedna cvjetna livada što boravi u vječitom proljeću i da, mene je to tada jednostavno odnijelo.
Bosanci imaju i izraz “prenijelo”, neka stoji u tekstu, zlu ne trebalo, i neovisno o svemu.
Nije ona bolja od drugih nego je sasvim drugo od drugih. Uzalud moje i neke bar neke knjiške i ulične i svake spomenute i nespomenute spreme i korijena, uzalud nama i opreza i razuma, to što se čovjeku dogodi pa samo odnese i tu niti mudrost niti cinizam niti razum ne pomažu.
Da, postoji trenutak u jednom, prvom, razgovoru o ruskoj književnosti , sad je već tome i vremena, kad se okrenula i pitala me “A Cvetajeva?”, kažem joj često da bi našao u tome i sadističke note jer kao da je taj trenutak bio kolac u srce svakom drugom scenariju što će se dalje s vremenom događati, a to ćemo preskočiti u dimenziji fabule i sletiti u ovu subotu. Samo ću, pojašnjenja radi, reći da je u tom pogledu bilo toliko bespoštednog intenziteta koji može samo biti tamo gdje nema magli ni krivina, nego je sve ravno i bez zadrške pa ili razbije ili stvori ili oboje. Kao onaj ključ kojem ne treba ključar nego samo polomi i uđe.
Ne postoji kemija kao nešto imaginarno. Ona je samo i uglavnom nerazumljiva a među ljudima predstavlja poklapanje u puno mogućih točaka. I racionalnih i mjerljivih i sasvim obratno od toga. Te se točke sudare i srastu da ih je teško odvojiti.

Ona je meni o sebi pričala jedno, a ja sam gledao i vidio prvenstveno drugo, iako je oboje vjerodostojno, tako i obratno. Pričala je što vjeruje a ja sam čuo što joj mogu biti, zvučalo je da manje, a izgledalo da više. I to nam je zajedničko.

Oboje smo.. ali nesumnjivo je da sam bolje prošao.

I tako to traje, a svime što traje mi upoznajemo druge i sebe kroz njih i njihovu ulogu i zašto smo je tražili, bili spremni na nju i što ćemo s njom. Čini se da mi o ovom zadnjem osjećamo slično.

I sad, ja nju kvarim na jedan način, a ona mene popravlja na drugi. Ali čini to jednu dijalektičku cjelinu. Koja i iskri i dimi, ali ne iz manjka nego viška ampera i oktana kakvi se dogode nekad nekom, među ljudima.