Featured Svijet Uncategorized

Kad diplomat postaje špijun?

photo: pinterest

Članak 3. Bečke konvencije kaže što smije činiti diplomat u drugoj zemlji u smislu prikupljanja informacija i kad, dok to čini, ne može za njega netko reći niti postupati kao da je špijun. On je ovlašten pristupiti- ” prikupljanju, svim dozvoljenim sredstvima, obavijesti o stanju i razvoju događaja u državi primateljici i izvješćivanju o tome vlade države pošiljateljice”. Kako je na temelju istog, više od stotinu godina starog,  međunarodnog akta on i pod zaštitom ne malog imuniteta on ima ovlasti gotovo kakve imaju privatni detektivi ako ne i veće jer su ovi prvi puno ranjiviji u svom djelovanju. On se može i nalaziti s građanima države primateljice (domaćina) i s njima razgovarati o okolnostima života, pitanjima iz gospodarstva ali ne smije tražiti, primjerice, da mu oni otkrivaju vojne ili državne tajne. Ne bi smio niti organizirati mrežu..

“Postoje pravi diplomati”, slaže se prof Glees za BBC. “Ali neki ljudi su navedeni kao diplomati, ali zapravo su obavještajni časnici. Svaka zemlja to čini.”To su ti časnici koji su odgovorni za tajno okupljanje inteligencije.”Stvarno špijuniranje obavlja agent – tko se može platiti, ucjenjivati ​​ili tko to radi zbog ideoloških razloga”, kaže Prof Glees.

Većina protjerivanja se zbiva tihom diplomacijom, to se i vrlo čvrsto poštuje pa mediji naslućuju i pišu a službenih izjava nema i ostaje nedostupno javnosti jeli uopće vijest točna, jedan ruski diplomat, 2016., protjeran je iz Hrvatske a jedan slovenski iz sjedišta NATO, tvrdili su mediji a ekplicitno se ogradila politika obje države od  potvrde ovoga. Ono glasnije je glasno zato jer je važnija poruka te glasnoće nego sadržaj poruke, tako je aktualno protjerivanje više politička sankcija nego potez sigurnosnog tipa.

Poseban tip protjerivanja je vidljiv u primjeru  bivšeg jugoslovenskog atašea u ambasadi u Kanadi, Zorana Vukića kome je zabranjen je ulazak u Kanadu zbog sumnje da je radio za tajnu policiju koja je špijunirala emigraciju, Vukić je od 1998. do 2002.godine radio u tadašnjoj ambasadi SRJ  i kojem se sudilo s isključenom javnosti ali postoji sudski postupak.

Ali koliko je ta crta tanka, između rada obavještajca i veleposlanika ili konzula, primjerice? Ona je, ta crta, horizontalna, koja ih dijeli i to dokida glamuroznu stranu ove teme. Jer cilj nekog rada “za državu” može i biti samo konkretan njen interes – kuda će ići kroz državu domaćina plinovod ili hoće li pristupiti nekom savezu ili koga će izabrati da joj obnovi mornaričku flotu. Neovisno metodama tog utjecaja na ovo, obavještajna je mreža jednostavno namijenjena nižoj razini zadaća, nešto saznati preko trećih ili presretanjima razgovora (možda predati i/ili dogovoriti  mito) a što će tek poslužiti diplomaciji predstavništva a ona je opet nižeg reda nego visoka diplomacija.

Vijest kad su navodno  dvojica Amerikanca i dvije ukrajinske državljanke pokušali snimati zgradu starog Generalštaba Vojske Srbije, u kojoj su smještene Vojno-obavještajna agencija i Vojno-sigurnosna agencija, i to dronom, i uhićeni, jasna je akcija medijskog podgrijavanja nekog raspoloženja iz unutarnje političkih razloga, ta su priopćenja sasvim naivna ali kvalitetna za svoju svrhu. A ta je, danas osobito, najvažnija- formiranje javnog mijenja s nekom svrhom.

Ali ostaje bitno, skriveni iza imuniteta koji jamči Bečka konvencija, lakše se može djelovati izvan zakona. Samo to tek može biti uporišna točka vrha obavještajne mreže neke države u drugoj državi, ne operativna. Nju, od slučaja do slučaja, držat će nešto profesionalaca i više lobista, novinara, humanitaraca i pripadnika kriminalnog miljea. Većinom se neće niti osjećati pri tome špijunima.

Na fotografiji je najčuveniji od špijuna-diplomata, Kim Philby, koji je radio na kraju karijere u Washingtonu u britanskom veleposlanstvu kao visoko rangirani diplomat a i vodio britansku obavještajnu podružnicu u SAD, zapravo i kao ruski (sovjetski) obavještajac.