Featured Uncategorized

IZ “PLOVDIVSKIH PRIČA”, iz glave Što je, uopće, ljubav?

“Moj problem je bio…. što su mi vlažni zidovi sa žoharima koji nervozno stupaju parketom, i kucanje escajga i čaša u Savoyu, mogli predstavljati istu estetsku mjeru- jedini je uvjet za to da je doživljaj intenzivan, riskantan, i malo ocvao na način kako sam doživljavao poeziju Williama Butlera Yatesa. Mene brojevi nisu previše zanimali, zanimala me ova, trolista, estetika. Ako se uklapalo, nije mi bilo teško biti vješt “s brojevima”, ali samo jer se uklapalo, ne zbog njih samih. I to je ozbiljan poremećaj.Meni nije bilo važno diplomirati, koliko da bude vjetar i da imam stari balonac koji na njemu vijori, kamen u želucu od budućnosti na vratima, i da bude neka moja misija u svemu. Ja, uistinu, i jesam diplomirao, i više, ali to nije meni bilo ono što računam kao svoje, moje i baš moje je bilo da je to, vjetar i balonac.. sram me je, ali ja sam zavolio i prisustvo rata u mojim ranim dvadesetim, ja sam si to tako organizirao i uvjerio se, kao u filmovima Istvana Szaba, red žohara ili blata, red nekih prevrnutih svijećnjaka i razbijenih klavira i oltara, red straha i rizika, ta je predstava bila intenzitetna i lijepa, ja sam se samo bojao sivila. Ali jako bojao. Da ne grmi sam se bojao, ne da grmi. I, ukupna stvarnost koju znam, bila je tek moj pokušaj nekog estetskog samozadovoljavanja. I njen aritmetički otpor pun razuma kakav imaju samo mali, ne i solidni, trgovci, koji bi natezao da ga prekrijem i ugušim tim svojim zamišljenim estetskim pokrovom. Tu stvarnost sam htio nadigrati tako da… i uđem u, bar polufinale, i da to bude lijepo i pomalo bezumno. A to, kao da se kosi jedno s drugim. Taj, opisani, disonantni oblik džepnog ludila, ako osjeti srodan kod u svojoj blizini, onda to djeluje vrlo bežično, vrlo galopirajuće, i sa svim izgledima da uspije. To se može nazvati… da prirode govore istim jezikom. I to jest ljubav. “A bez nje, ništa ne ide dobro.