Uncategorized

I OSOBNO, NE ŽELIM DA SE PONOVE ZLA I PRIJEVARE DEVEDESETIH, A DA JA GLEDAM I PUŠTAM DA ME VODA NOSI

Mi smo, stanovnici ovog vremena, zaglupljeni i zaslijepljeni do samouništenja, tko hoće čuvati skladište crijepa mora imati sto potvrda i provjera, a sudbinama svih nas može se baviti svaki ološ. Pazimo da nam netko ne parkira na livadu, a puštamo da nas vuku za nos bivši dileri, preobučenci za svaki režim, stražari i lopovi istog zla. Ljudi koji šute i rade ostanu bez gaća ili noge, pretuhe se samo okrenu i idu dalje. I uvijek tako, i iznova.

Kad su, prije trideset i nešto godina počinjale devedesete, ja sam bio brucoš. Vidio sam, nije to bilo teško, što će i da će uopće biti. Ne bi se mi niti složili što je bilo, i zašto je bilo. Ali do zadnjeg časa, u svakoj stepenici prema užasima devedesetih…ja sam slušao druge i sebe “nemoj Vanja, oni to tako vide, pusti”, a već su se oštrili noževi, dogovarale pljačke, od starih satrapa i dupelizaca formirali novi, praznila skladišta oružja, propovjedali i kuhali svi koraci, kliberilo se u moje ime ..sve je to bilo pred mojim očima, i ja sam kao neka pristojna snajka čekao da val zbivanja dođe baš do mene, poruši mi kule od pijeska usput i nogom u prolazu, a ja to gledam i pazim sve da ne uvrijedim, ne ispadnem loše odgojen, pun razumijevanja prema starim i novim razbojnicima i ljudima oko mene koji će već sutra pobjeći u Graz, u šumu, u nove…sve se preobuklo, povampirilo, a ja sam ostao dobar dečko. Od toliko toga sam morao odustati, pucao sam, na mene se pucalo, dijelio sam mlijeko u prahu silovanim istočnobosanskim ženama i tješio ih, sve se okrenulo…a onaj koji me otvoreno vabio prije par godina da me otkuca onoj državi da sam joj neprijatelj i zatvori…sad je odjednom bio vlast i snašao se u novoj. A gledajte sad, toliko je toga slično. Sela su gorjela, babe su se češljale, vratili su se za čas i zlikovci i mangupi i naši i vaši i tko zna čiji. Izginulo, popalilo, namirilo se, i ajde kao da ništa nije bilo. Ne možeš, kažu, ugristi povijest za prst.

Sad i neću tako. Sad i ne radim tako, da bar…kad sve opet utihne, ne osjetim istu prazninu u sebi, i ne budem jednako ljut i prazan. A gle…

Spremio sam par legalnih poteza koji će mi bar pomoći da se ne osjetim onako strahovito glup kao tada. Pa ako i pogriješim, pretjeram, bar sam pretjerao a ne pustio da se već prodaje salata koja će rasti na zgarištu mojih ranih dvadesetih. Možda će me koštati nečega, ali neka.