Uncategorized

DOBRO JUTRO 26.7.2021.

Jedni spajaju most za Pelješac, drugi su stradali kod Broda, vrti se negdje kolo ruleta, cvili i kroji kao na srednjovjekovnim slikama na drvenoj ploči, diše zemljina kora, plavi i uzdiše, reže i spaja, a mi smo…mi smo tako nemoćni. Pomiluje nevidljiva ruka,odgodi, izmakne, mi peremo zube, držimo bolesničke dijete, dižemo i zatvaramo kredite, blagoslovimo košare s hranom, klanjamo, ili samo u rokovnike upisujemo načine da živimo sigurnije, jeftinije, prestajemo pušiti, vozimo noću divlje jer nas nešto guši, a ne nalazimo prostora da se od muke ritnemo, pijemo antidepresive, slušamo glazbu s nekim posebnim hertzima da na smiri, potakne, ili opčini već kako.

Čak i kad spominjemo mrtve, ne znamo tko to progovara ako se u nama što pomakne, podsvijest, demon, kemijska reakcija, ili s obale rijeke neki rođak, s one strane velike magle. I sva je ta krhkost, tako blizu, toliko tu. Ali moramo dalje, nosimo nacrte svog života na potvrdu, živimo mimo, uporno, neoprezno, oprezno, kao da je u našim rukama.

Odšutite za stradale, brže se spremajte zatim, trčite na svoje autobuse i kurente, pa kako ispadne. Da nasip još jednom izdrži, da još jednom svane, da odšute cijevi nevidljivog stroja što u nas iznova gađa, na ovoj nemirnoj, ovoj jedinoj i najljepšoj ploči na kojoj smo se izlegli.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara