Featured Svijet

SEVASTOPOLJSKI VALCER, I DANAŠNJE PREDODŽBE SLOBODE, O NOVOM PURITANIZMU

Ярко светит луна, Тихо плещет волна, Мы вдоль берега моря идем И поем, И поем
(Севастопольский вальс)  
Sevastopoljski valcer bila je romantična glazbena poslastica  jednog od najtvrđih režima ikada, onog sovjetskog, nastala u godini smrti najtvrđih od njegovog ikona i vladara, i u izvedbi Georga Otsa grijala je mnoga srca s one strane željezne zavjese. I danas se izvodi, u svojim brojnim inačicama i interpretacijama, vizualno i kao filmska glazba, valcer.. ah, pa već valcer je bio relikt carske epohe pod egidom bezvremenosti, i od bijelih, gotovo karenjinovskih haljina, do kapetanskih  bijelih odora, sve je u ovom vječnom hitu “ne baš tako sovjetski… nema tu glomaznih šaka kolhoznica i livaca”. 


Da, sovjetski režim je prisvojio i dopuštao estetiku poražene strane u građanskom ratu i dobu intervencije, tako i zanosnu, ljubavnu dramu o nedostajanju, prisjećanju, sve one bolećive emocije za koje se u početku kleo da će ih istrijebiti, i ostaviti samo ženu i muškarca sa srpom i čekićem s onog spomenika kulture gdje oni ukrštaju svoje alate u bratskom i revolucionarnom, nebolećivom zanosu. Ne, dakle, zanosu neke svoje romanse, nego zanosu prema mladoj, revolucionarnoj domovini, jednoj novoj, sovjetskoj naciji, koja ne priznaje slabosti preostale iz vremena kakvo je htjelo survati u bezdan zaborava, željeznom metlom. 


Ali u usporedbi s našim vremenom, toliko osjetljivijim na prava pojedinca, na emocije svojih pripadnica/ka, i zaljubljenih osoba, pa i onih koje menstruiraju s onima koje ne menstruiraju (ali i svih drugih), čini se ova sevastopoljska količina i vrst sentimentalnog, gotovo nestvarna. Da, u dimenziji spolnosti. .. ovo naše vrijeme jest porazilo i Sevastopoljski valcer, i Anu Karenjinu, i ine slabosti i zažarenosti od Turgenjeva do Ljermontova i Puškina… a to nije mogao, nije uspio ili je odustao… tandem Ždanov (kulturni ideolog staljinske epohe) – Staljin. 


Pa zapitajmo se, kako je ova sloboda, čak “lijeva”, uspjela (tobož humanim) cinizmom, rodnim puritanizmom, zadane i šture emocionalnosti, svom silinom “izama” i zaštitom slabih, dovesti svijet emocionalne intime na takvu čistinu i studen, kakva do sad i nije postojala. 
Pa samo tako što i čak u ad hoc ljubavi “bijelog” (politički, dakle, bijelog) muškarca i boljševičke žene, o kakvoj je pisao Šolohov u Tihom Donu, nije napušten prevertovski rudiment, ruka u ruci, poljubac, i vreo pogled. A to jest rudiment, ne deterdžentska histerija današnje kvazislobode koja ne vjeruje u taj rudiment. A zašto? Pa jer i nije sloboda, nego dehumanizirajuća robotska sluškinja kapitala.

Jer sloboda da jest….ne bi se libila svoje ljudske prirode, i svela valcer na ultimativnog Alfreda Charlesa Kinseya i traumu vulgarizacije sentimenta u androgen seks, za  koji više i nije politički oportuno da od dvoje učini troje. Nego da učini da  ne učini. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara