Featured Svijet

RIZIK POTEZA RUSKOG TAKTIČKOG NUKLARNOG UDARA I OPSEGA MOBILIZACIJE JE PRVENSTVENO….

Do nedavno su se vodile polemike o mogućem ruskom korištenju atomskog oružja u kontekstu rata u Ukrajini, kakvim su prijetili i Medvedev i Solovljev, i drugi mnogi režimski govornici …to je splasnulo najviše zbog inflacije prijetnje, kad nečim dugo i opetovano prijetimo, ljudi se naviknu. O ovome preporučam odlične stavove Tončija Tadića koji zorno prikazuje koliko je ta mogućnost u korijenu nemoguća. Sve se više govori o mogućem taktičkom nuklearnom oružju koje je strahovite snage, ali nije automatski početak smaka svijeta, ima drugi formalni status, i predstavljalo bi demonstraciju one prepoznatljive političke agende “tko je tata”, a još bi trajao rat.

Prvo treba reći da prostorni imperijalizam nije više ključni oblik imperijalizma- ovladavanje neke državne sile nekim prostorom je stvar prošlosti- rat koji se odvija ima druge ciljeve nego “da Rusi uđu u “, političke i ekonomske posljedice rata su njegov cilj. Promatranje ciljeva neke agresivne politike ne treba gledati očima i mjerilima iz 19. stoljeća. Ali idemo si postaviti ključno pitanje- koji su rizici i prednosti mogućnosti da Rusija upotrijebi taktičko nuklearno oružje. Ovo se sve spominje i u svjetlu činjenice da ruskoj vojsci ne cvjetaju ruže.

Neku vojnu pobjedu i premoć takvim udarom bi Moskva postigla samo ako bi upotreba taktičkog nuklearnog udara polučila dva kumulativna učinka- stvorila velik i paralizirajuć strah na terenu, i stvorila ključni skok samopouzdanja vlastitih snaga- i vojnih, i onih političkih. Politički, to bi bio i argument “čepljenja ustiju” jastrebovima, a oni su sve ljući i sve otborenije nezadovoljni razvojem stvari u ratu.

Ovo prvo, u ovom stanju motiviranosti ukrajinske strane, nije sasvim vjerojatno da bi učinilo neki obezglavljujući učinak, niti kod saveznika ne bi, oni nisu u neposrednoj zoni pogođenosti taktičkog nuklearnog oružja, ako se odvaže gdje i kad. Za saveznike ruske politike unutar europskog kontinenta može ovo biti dvosjekli mač, a ako se ne bi stanje na fronti ukupno okrenulo…veća je vjerojatnost da bi se oni “pisali kao saveznici zla” masnijim slovima.

Jednako je s mobilizacijom. Opća mobilizacija jača unutar ruski animozitet protiv Putina više nego postiže vojnu premoć…neslužbeno FSB je prekinuo sastanak s Putinom o ideji da se proglasi puna mobilizacija, ali samo u pet oblasti, u Moskvu i druge režimske sredine da se ne dira.

Sve ovo zajedno znači jedno- o odnosima Putina i FSB ovisi i budućnost Putina, ukrajinska fronta je više u tome argument i alibi nego meritum svega. Iza svega je da je Putin puno kadrovirao, smjenjivao (ukinuo je i ingerencije FSB u okupiranim područjima, favorizirajući vojnu sigurnosnu piramidu GRU), a nije postigao premoć na fronti. Dok je živ….svaki smijenjeni moćnik je i potencijalni urotnik, ovo je opet nemoguće nadzirati bez FSB.

Tu je i sumnja da je njegov sustav lojalnosti u FSB najtanji. Zato i upotreba taktičkog nuklearnog oružja, i proglašenje parcijalne ili potpunije mobilizacije – predstavljaju i ovise o utjecaju FSB/Putin, u jednoj kompeticijskoj ravnoteži.

Prešutna pogodba Kremlja sa službama je bila u trenutku napada “što činiš, čini brzo”, sjetite se kako su unezvjereno predstavnici prisilnog sustava i službi gledali u njega kad je najavio rat.

To je kladionica u kojoj Putin stavlja sve na kocku, i pred zapadom, i…možda i više, kod kuće.

photo new geopolitics