Ovaj čas neki ruski regrut pažljivo važe kako da pošalje svojoj dragoj poruku dovoljno toplu i iskrenu da ju ona razumije i prepozna, a da njoj prvo, potom i sebi…ne stvori probleme i nedaće. Par stotina metara zapadnije gleda u neku točku neki njegov neprijatelj i vršnjak koji osim nacionalne slobode sanja i neku svoju Olgu i 40 kvadrata mira. Poruka mora sadržavati – volim te, iako ne znam kada ćemo se vidjeti, i nenapisano “hoćemo li se više ikad vidjeti”. Istu ili sličnu poruku šalju tisuće građevinskih radnika koji ropski i bez zdravstvene zaštite rade te stadione po državi u kojoj je demokratski zapad odlučio igrati nogomet za milijune i milijune dolara, a gdje su ljudska prava i gora nego u uistinu nedemokratskoj Bjelorusiji kod bucmastog Lukašenka..u Nici i na Floridi se dotiču bokovi jahti šeika, raznih Prigožina i gazpromovih oficira, i raznih donatora i navijača Grete Thunberg, svima njima je Fortenova i tisuće drugih i većih Fortenovih izvor hrane i zabave, šeicima što samo zgrabe spremačicu (isto muslimanku) da se istresu, raznim funkcionerima “slobodnog svijeta” , američkih lešinarskih fondova i čitavoj vojsci ex KGB managera putinovskog svijeta koji čitavo ovo vrijeme postoji i diše duboko…
U oceanu tog karnevala i bordela i užasa, Fortenova vrijedi kao par golova nekog četvrtfinala. A nekad je dio te Fortenove, tada Agrokora, bilo Belje, i sir Buco, i radnice koje do tri stoje na traci pa idu kući kuhati repu sa suhim mesom…one mnoge i danas žive, baš nešto i ne žive dobro. I one su ostale bez ičega, i one neće moći u Dubrovnik kao niti ovi u snijegu što čekaju što će povijest odlučiti. A ovi u terencima s jahtama, imali oko glave te kuhinjske krpe, još urezanu boru od šapke sa zvijezdom, ili aktovku Svjetske banke….oni hoće. Može li biti jednostavnije opisano, a da ništa nisam lagao?
I sad me netko pita zašto sam ljut, zašto ne volim niti zvijezdu niti polumjesece, niti trobojnice u sto kombinacija, pa zbog sira Buco.
Dodaj komentar