Featured Osvrti

MAKARSKI TACCUINI III, čaše za sladoled, i mekeke

Dvije su slike iz gastronomske stvarnosti Makarske mog djetinjstva, predstavljale i ostale, relikvije tog ukupnog, beskrajno toplog, pa i ranjivog sjećanja.

U Rivijeri, dakle na plaži toj maloj vili koja je bila nešto poput obiteljske kavane sa sladoledom, čaše su bile osmerokutnog dna, i debele, a one za sladoled su se širile u stiliziranu i spojenu latičastu krunu, uobičajeno za to vrijeme, ali polako passe. Pića su bila slatka, oranžada i Mirinda, sladoled je bio posebno sladak i gust. Sve je bilo tako, uljepšano, jednostavno, i slatko, kao kolorizirane razglednice, i ti mirisi Coppertona za sunčanje, kave, sladoleda, borove smole, sve je to činilo jednu zvučnu, mirisnu, emocionalnu smjesu koja kaže da život nije gorak niti tvrd, da plima približi more prednjoj strani Rivijere, pa se poslije povuče, ali da je to jedino što se u svijetu mijenja, a ostalo da je uvijek slatko i odlično.

Mekeke su, uz put paralelno s plažom, izdužene pogače od tijesta prženog u ulju, slatkog ili slanog, u papiru koji bi isto bio vruć i mastan. I ti si s plaže, u Jugoplastikinim sandalama kakve je prodavao Špiro, ili bos, probijao se i preskakao ručnike, po još jedan par mekeka, nosio ih vruće natrag, jeo prevruće i pekao se. Ili išao na mini golf, ili u natkriveni dio s igrama . Možda stao s Antom Franićem, ili iznajmio čamac na vesla, Kaja i Maja su bili najbolji.

Ali taj doživljaj sladoleda u Rivijeri, i mekeka, oni su i danas tu. Ako nešto zagusti, utrče u polusan kad tonem, i podsjete da se od početka, imalo zašto živjeti. Svojom jednostavnom, slatkom i pristupačnom logikom stare Makarske.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara