Featured Osvrti

Kako postmodernizam masakrira pojam slobode

Ne može se boriti za ravnopravnost afroameričkog svijeta, tako da snimaš spotove u kojima su afroamerički momci, sasvim otvoreno, dileri, a s kola im vise uspaljene, i crne a još bolje bijele, golišave žene, i palucaju jezicima. To nije borba protiv diskriminacije, dapače je borba za neravnopravnost. Stihovi “Fucking Dominicans, turned around and gave ’em more bricks” , 50 centa, nije epopeja borbe protiv bijelog supremacionizma i skučenog načina života srednje klase.Kao, konačno, što se ne može boriti za očuvanje “američkog načina života”, tako da koljenom gušiš crnce koje legitimiraš, iz pozicije moći policijske uniforme. I nema tu popusta, jer ako ima… onda će se sve vrtiti u krug. Silovanja od strane Crvene armije u Berlinu, 1945. nisu dobro, ne opravdavaju Treblinku, naravno, ali nisu dobro, nego zlo. I nema tu popusta, jer ako ima… onda će se sve vrtiti u krug. I smije se biti protiv usmrćenja životinja za hranu, i smije se biti protiv usmrćenja životinja za hranu na okrutan način kako to propisuje bilo koja vjerska tradicija, i iako ona može tvrditi da je taj pristup najbezbolniji. A tvrdi, (The knife must not be sharpened in front of the animal because it may cause undue stress to that animal, the slaughter is to be done by cutting the throat of the animal or by piercing the hollow of the throat, causing the quickest death with the least amount of pain.) Postoje feministice koje, jednostavno, mrze muškarce, žene, i pišu – da radikalni feminizam “otkazuje čitavu postmodernu u kojoj je spoznato da spol nije monolitna kategorija pripadnost se kojoj jednostavno određuje biološkim karakteristikama, već diskurzivni disciplinarni konstrukt ako je po Judith Butler, ili proizvod farmakopornografskog režima ako je, primjerice, po Paulu Preciadu. A nije tako, to svi znaju, a upravo u svom “ništa ne stoji” one se pozivaju na dogmu roda. I usput, na sukob u Gazi piše ta Andrea Jović na način kojeg se ne bi posramio niti jedan neonacist. Sve pršti od slobode, psovki lupetanja. Postoje i ginekolozi silovatelji, ali postoji ginekologija, i treba biti, a temeljno pitanje je drugo… 

Postmodernizam se, kao tajni a vjerni prijatelj apstraktne moći kapitala, nametnuo kao novi i dominantni “svjetonazor” krajem 60-ih godina 20. stoljeća koji želi svijetu uništiti  vjeru u velike projekte, u prosvjetiteljstvo, u dobro kao suprotno zlu . Za njega  sve što postoji osim cinizma samo je ideološki konstrukt. Posljedica takvog pogleda na svijet jest da sve treba  biti dovedeno u pitanje.

U Pikovoj dami, Puškinovoj a u operi Čajkovskog, pjeva Herman – dobro i zlo su samo priče za babe. Ali nisu…Herman se ubija, jer njegova, buduća posmodernistička logika “da ništa ne stoji”, zadaje mu udarac kad nakon trojke, sedmice, ne izlazi as, u kartaškoj igri, nego pikova dama, dama koju je ubio da sazna kako će kraćim putem doći do bogatstva.
A sloboda afroamerikanaca nije sloboda za narkomilje, sloboda žena ne znači da ne postoje žene, sloboda od bilo kojeg  ropstva ne znači da treba robovati cinizmu, i ne ustajati iz kreveta. 
Ali prvenstveno, postmodernizam, a koji je u, ili blizu zenitu, želi vas svesti na gladnu i uplašenu mješavinu užitka, mržnje i konzumacije. 

Zato, borite se, iskreno i predano, za slobodu , i crne rase, i žena, i rada, a ne vjerujte onome što vam govori- ništa ne stoji. A puzi pred konzumacijom bilo čega, billo kako, i bez pitanja, do vlastitog raspadanja.