Bude li nam pisma, poruke i seminarske radove pisala umjetna inteligencija, fotografije s maturalnog plesa i trideset godišnjice mature photoshopirane, budu li nam usne, poprsja, mora i prehrana pune plastike, bude li nam hrabrost na konzoli a seks preko OnlyFans, mi možemo slobodno ići spavati, a taj kiborški i PVC mi neka živi umjesto nas. A možemo i ne ići spavati, nego mu dati sve lozinke i vjerodajnice, a mi se naći i smijati, i živjeti neki drugi istodobni život normalno kao nekad. Ne znam jedino, što će nam onda sve ovo prvo, valjda da se svidi drugim avatarima i ekstenzijama, dok mi živimo normalno, nesavršeno i nezdravo.
Diktatura neke nabeđene savršenosti je dosegla svoj apsurd, točku pucanja bez povratka, dogodit će nam se slično jabukama… da one savršene i pune aditiva budu “na kubik”, a one crvljive i kvrgave “na komad”. Tko bi ta sranja čitao, bude li mi pisao mailove ChatGBT, hoću da mi pišete osobno i bez virtualne pameti, i to polako i iskreno, bez marketinških i PR trikova, slobodno dok mi pišete i zapalite ljut duhan i kafenišite, meni trebaju živi ljudi a ne algoritamske spirale.
I kažem vam, ne košta posuda za ulje, “kamenica” bez razloga sve više, a 3D printana kaca sve manje, to i nas čeka. Na tragu ovoga preporučam Stjenica, fantastičnu komediju Majakovskog, vjerojatno netko i zna, a ako ne je tu AI ili bar Google.
Želim ljude konfuzne i životne, afektne, prirodne, sklone pretjerivanju, šutljivosti, lajave, ali ljude koji se “osjećaju na luk”, udaraju slučajno u palac na nozi kad ustanu, vjeruju u gluposti pa se oko toga lome, koji “pale pisma na svijeći”, slušaju Doorse i grizu donju usnu kad gledaju filmove.
Je li puno tražim?
Dodaj komentar