Kolumne

NEODŠETANE NOĆI OLOVNOG EONA

Ostale su još neodšetane one kišne subotnje noći, mojim gradom, Prilazom, u one godine pred rat, guste i aromatične što su se skupile kao uplašena košuta, kao neki vremenski čep, pa da puknu iznenada i iz potaje. S leđa.

I sve nekako mislim, izgubit će se, zarasti. Prekrit će ih sasvim drugo vrijeme, bolje, manje i teško. I lijepo manje. I manje olovno. Neće. Naš sat jednom netko stegne i navije, pa ako preskoči…on zauvijek brza, struže i zanosi.

Ponekad se učini da se vratilo to klatno u korak sa svemirom, to tjeskobno naglog nedostajanja onih dojučerašnjih i lijenih životnih veduta, i nemir da se slegao negdje već, makar u nekoj posječenoj šumi izvan grada. Pa opet bane na vrata, lupa, sjedi do jutra kao neželjen rođak. Mrzak. Blizak. Svoj.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara