Kolumne

DOBRO JUTRO 9.5.2021.

Čudno. Kad bi išli na Sljeme i skupljali kestene, prije nego ćemo ih peći, moj stari bi ih zarezivao jednim uredskim skalpelom, da se ne raspuknu. I ja bi, skoro da morao biti pod stolom, da se slučajno nešto ne dogodi, pa me slučajno poreže. Druga djeca su išla na selo baki, pomagala bi klati svinje, često bi netko i vikao, čak bi ih i tukao ili su to čula ili gledala, ja sam naglo, nešto kasnije, počinjao ulaziti u tvrdi svijet. A sami početak sam živio u nečem između knjižnice i bombonijere, stavio bi Uvertiru 1812., na gramofon Iskra, i sa pletaćom iglom dirigirao, ili bi u Peća i vuk čekao s puškom koja je imala čep na špagi koji će iskočiti za niti metar. I imao sam izmišljene prijatelje, iz žara kamina glas samog Wotana, i iz Historije likovne umjetnosti, Sv. Sebastiana od Andrea Mantegna, kojeg ću jednom spasiti pred vlastitom dioceklijanskom gardom pa ćemo mi biti dva junaka koji će spasiti svijet i zaustaviti rat u Vijetnamu.
Ali drugo je bitno.
Poslije je protutnjao život tako neposredno, kao razuzdan, od sve te ljubavi za Schillerom, samostalnosti iz strasti i povijesti, divalj i razlupan, a ipak asertivan vlak. Ma, malo je udaraca tog života koji sam propustio dati ili primiti. I ja se s time i ne hvalim, kad je nečeg previše se i ne hvališ.
Ali je ostalo da sad ja, u banalnim situacijama da je nešto oštro, vruće ili kakva žica bez izolacije, ja moram biti između toga nečeg i drugog, kao da će to onaj uredski skalpel skrenuti i nešto učiniti. Bude to kad je, realno nepotrebno, ne kažem za stvarno, o tome ne govorim.
Nosimo te prve navike koje smo vidjeli i zapamtili.

Dobro vam jutro, sjetite se i vi tih prvih bljeskova, sjećanja čiji kodirani sadržaji se pružaju sve do danas i prate vas.
I čitajte Odjek. I uživajte nedjelju. Pa da tjedan dočekate doraslo i gladno iskušenja, kao prvi Argonauti.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara