Kad bukne zagrebački Vrbik žutom forzicijom, orosi sredinom ožujka visibabom i jaglacom, i u meni se nešto pomakne i duboko udahne. Pa da me ne znam kakve nevolje pritišću. Ja to vidim iz vožnje, tu prolazi jedan moj jak dnevni koridor, i dogodi se to gotovo preko noći, neka nazorovska i kozjačka, neka drevna i zapretena zimom, nemušta a tako silna bujica ampera… naglo se oslobodi i rastrči mojim unutarnjim, krševitim prostranstvom. I osjetim se tako jak, onim prvim plamenom iznova kršten, onim kad je λόγος zasvijetlio nad tminom prima materiae u svim kozmogonijama abrahamskim. Eto, to vam jutros želim prenijeti, tu baklju da i u vama pokrene i odledi potoke, i da se u vama pastiri noću dovikuju s nevjericom i čudom vlastite proljeti.
Ali i dalje vi budite baš vi, i tužni i ranjeni, i tihi i bučni, i rasipni i posvećeni, samo neka povrh i mimo svega u vama trznu i propnu se sklopke i vodiči, vi neboderski ćukovi i prigradske omorike, moji uz prvu kavu sugovornici. Gledajte kako je nebo nisko i teško, trebat će nam svima sva snaga svijeta.
Drago mi je da čitate Odjek, jedno nevažno pismo u boci, kroz prozor vlaka rukom bačeno u nadi da će ga netko naći. Našli ste, zvonkije na čas zatresu kotači životnih vagona. Dobro vam jutro.
Dodaj komentar