Kolumne

DOBRO JUTRO 8.9.2021.

Jutros ću vam objasniti što znači biti 1968. godište. Evo. Kad sam, kao osmoškolac, išao do tete Gradišnik na riblju paštetu i nasmijavati je, još su u Zagrebu, ponegdje, lanterne služile da osvjetljavaju ulice, a ne da turistima pokažu kako…. su lanterne nekad osvjetljavale ulice. U kinima su, kao vorspiel, bile Filmske novosti kako je Tito posjetio neku tvornicu, kondukteri su u tramvajima vrata otvarali rukom, u novinama se slavila zadnja vožnja vlaka s parnom lokomotivom. I za čas je i Jackie Chan snimao u Zagrebu Božji oklop, i mi smo uz Most slobode, čitav dan čekali kako će kaskader, motorom preletjeti most, i pasti u hrpu kartonskih kutija. Još malo i čekalo se na ulicama srebrne iz Pariza, pa…

A još sam ja danas … još znam u prometu reći, kad je netko bezobrazan, “ak ga ja strefim, ne bu dobro”, dakle mislim time “da se računam”, da nisam tek tako. Iako to više i nije mjerilo za biti nešto, kako je nekad bilo, i ima drugih mjerila po kojim bi to trebao, možda i mogao reći. Pa i kad nekom auto krepa, ja ga guram s njim, a… sve manje to ljudi tako rade, i sve manje auti krepavaju.

Tempus fugit, ide vrijeme, bježi, ali pošteno govoreći, i ne tako strašno brzo. Ali bježi napreskokce, svakom različito, i nekako…. podmuklo bježi, pritajeno, pa se naruga. Kaže dr Mazalin dok mi piše prvu uputnicu u dvadeset godina, za RTG koljena, “niste vi, ipak, više kao što ste bili”. A ja si mislim… čovjek nije normalan, ne zna što priča.

Dobro vam jutro, evo sviće, neka vas u talonu vremena čekaju dobre karte, bar da zovete četiri devetke… a imate aduta dečka, pa nitko ne zove 200.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara