Kolumne

DOBRO JUTRO 6.10.2021.

Moj otac bi me, kad sam tek krenuo u školu, vodio kod krojača gdje je šivao odijela, sjećam se da se zvao krojač Bogatin, punašan čovjek, s brčićima, oštrih pokreta i vrlo uslužan, u prsluku s leđima od svile, i onim jastučićem za igle oko zapešća. On bi u čas kleknuo na jedno koljeno, uzmao mjeru, hitro ustajao, čitavo je vrijeme govorio, obilazio ga s pomoćnim ogledalom, da pokaže na onom velikom, kako pada engleski štof na leđima. A ja… ja bih sjedio nijemo na stolici gdje me Bogatin posjeo, jeo bombone od marcipana u crvenom namreškanom papiru, i…. i opčinjen gledao kako stvari funkcioniraju kad netko zna svoj posao, meni je Bogatin bio dokaz da odrasli ljudi znaju što rade, da je svijet uređeno mjesto u kojem sve štima i uspijeva, ovaj bi mi se obraćao, namigivao mi uz uvijek iste riječi ” pa neka i mladi gospon veli”, i ja sam mislio kako će moj život proteći jednako kao neka “druga proba”, kod Bogatina.

Ali nije. Svijet odraslih se pokazao sasvim drukčiji, teži, tvrđi i prijevarniji, ali ja sam zapamtio par tih zagrebačkih majstora koji su i tada već bili stari, u prolazu Oktogon urara Friedricha gdje smo nosili godišnje namještati satove, pa bi produžili kod Grohara na princes krafne i limunadu. I zapamtio sam pokret kojim plaća tako da se stavlja ruka u unutarnji džep sakoa, uz blagi naklon i nijemi “kaj sam kriv”, i kako sve štima, kako je sve u redu, kako odrasli ljudi znaju što rade i.. a to je predamnom umirao jedan svijet, onaj koji ide na dječje frizure “kod Kincla”, gleda filmove od 16. u ljetnom kinu kraj Jägerhorna, o Tarzanu, svijet koji više ne postoji jer je neisplativo uglađen, tih i dobar.

Dobro vam jutro, iz sasvim drukčijeg svijeta, drugog tisućljeća konačno, bučnije jedne, i sudarajuće, distopijske, vizije sebe.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara