Volim kad pred zoru pjevaju ptice. Osjetim se …manji, smrtniji, eh ljudi….uzalud ste urezivali tolike brojeve na kundake, mi smo i svi zajedno tek treptaj kozmičkog ciklona, uzalud vam toliko moranja, priručnika, dnevnika i katekizama. Uzalud sve te krivnje, muke i prisile.
Pojela je Eva jabuku, ljudi se od važnosti svi pretvorili u graničare i carinike, žandare i konduktere, feldveble, sve jedno druge važe, pritišće, uhodi i optužuje. A stisne mraz, svi ti orasi popadaju, i carstva i sekte i partije, ostanu tek gole grane voćnjaka…pa iznova. Ništa to ne vrijedi.
Dobro vam jutro, i ustanite jednom noću. S prozora ili šetnjom prema pruzi, slušajte kako prije zore pjevaju ptice. Kako mali i prolazni, kako slobodni, kako lijepi zapravo jesmo.
Dodaj komentar