Kolumne

DOBRO JUTRO 4.5.2021.

Čudno je to, nekad nas prevelika ozbiljnost i svijest o tome da nam je nešto važno, jednostavno ukoči, sprži, i mi podbacimo. Nekad nas velika opuštenost i ležernost jednako zavede, prespavamo mi tada sebe, i ..dio onoga što smo mogli nam ostane zaglavljeno među prstima. Pa par riječi o tome. Postoji , vrlo zahtjevan za diplomirane pravnike, pravosudni stručni ispit, nevjerojatno opsežan ispit od šest sati otprilike, nekad su i pravila polaganja bila bitno stroža. Svi smo, neposredno pred polaganje, bili potpuno blokirani. Imali smo onaj grč, kao japanski topnici i piloti u filmovima o mornaričkim bitkama na Pacifiku, pa, tko bi taj grč probio ..taj bi bio u velikoj prednosti. Niti kod zubara se nije mudro ukočiti, eh, pa život je ozbiljna stvar. A i nije, pa mi na nekom sastanku, jednostavno propustimo bitno, i ono “ne, neću” je životno važno ne propustiti. Kažem vam, zatvori su puni ljudi koji, prvenstveno, nisu u ključnoj stvari znali reći- ne, neću nositi torbu punu crnog novca, ne želim previše riskirati, nije mi to dobro. Da ne pričamo, sva ta “biti ili ne biti”, eto, prošao sam i rat, razne tvrde situacije koje nisu rat, nekad je “biti” i pucati, nekad je baš i “ne pucati”, za čas nas ti brzaci i bujice dovedu pred stijenu i ..ako te stvrdne to ispred previše, nije dobro. A nije ni obratno. A, vidite, ovaj cvijet. Cvjetna je raskoš i vitalnost kratka, pa, nije niti naša nešto baš vječna. Cvijeće ne misli, a i to je i prednost i nedostatak, ali niti mi ne mislimo baš previše, čim nam je nešto važno ili nam je naglo iskrslo. I svi mi znamo da je najbolje spojiti dvoje. Prvo je, skočiti na glavu, drugo je, skočiti gdje je najdublje moguće od mogućeg, i izbjeći stijenu. Da bi to mogli, ne smijemo se previše odricati, mučeništvo zamagljuje sliku. A moramo i puno trenirati, ako želimo pobjeđivati, samo, to je ključno, moramo živjeti tako da jesmo i radimo, koliko god je moguće, ono što volimo. Voljeti je sve.Ono što radimo, ono što jesmo, onog kraj koga se budimo u zagrljaju, ono što jedemo, koliko god je moguće pokušajmo ići za srcem..voli pamet srce, ona zna da joj je lakše ako je i nama. Volimo sebe, nije presudno kako će to drugima izgledati. Kako će nama izgledati je dobro , onoliko koliko nam je to drago. I, opet ćemo, skočiti krivo, ili prekasno. Ali ipak manje loše i pogrešno. 
Dobro vam jutro, cvjetovi ljudski, idemo skočiti na glavu. I, idemo sačuvati tu glavu, ako je moguće ikako. Nećemo se ukočiti , niti prespavati, ako volimo ono što nas ukupno pokreće. Budimo si punokrvno dobri. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara