Kolumne

DOBRO JUTRO 3.6.2021.

U svojim mislima, na krovu zgrade iz kasnih šezdesetih, stoji vrana. Nedaleko, čitavom drvoredu su posjekli grane platana, tako da su ostala samo debla, i ponešto do promjera trideset centimetara, sve zato da vrana ne bi tamo stajala. Sad taj drvored i ulica, izgledaju kao spomenik nečijoj sterilnoj, mentalnoj netrpeljivosti, ali i volji i utjecaju na Zrinjevac da od ulice naprave ružnu golotinju lojalnosti..pa da se jednom priča “a vaš djed je bio, joj pa jednom je tražio od Zrinjevca da…. Navodno da zato jer vrane krešte, pa se netko važan pobunio, tko tamo živi…a smeta ga, a može. I mora, jer ga tako odnos smetanja i vlastite moći uvjetuje.

Ovu sam ja fotografirao s prozora, da posluži kao motiv nekog teksta koji će se nekom svidjeti, a meni biti opuštajuće i ugodno napisati ga. I njena je situacija apsurdna, kao i naša… istodobno smeta, inspirira, stoji, nekad i nadlijeće, gleda ima li kakav croissant gdje nitko ne gleda, ili pojeden na pola, na klupi. I savija neko gnijezdo, da, i krešti. Evo, to da krešti , to je kao ovaj tekst.

Taj koji je dao sjeći granje, vrana, vi, oni, mi, ja, svi smo u istim, osnovnim…pa, tu smo, jeli bi, kreštali bi, živjeli bi, i međusobno si, više ili manje, smetamo, i više ili manje se inspiriramo. Oni skučeniji bi rezali granje drugima, oni zadovoljniji ne bi. Ali sve je to nekako, tu, u istoj zdjeli salate. Aj bok.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara