Male calzona pizze “kraj Kulture”( srednje škole u Križanićevoj) zvale su se Šizike, u alu foliji, dosta slane, Status Quo bi svirao sa zvučnika i In the army now, tako mene tjeraju da se sjetim pa im pričam.. moji naraštajni suputnici iz zagrebačkih 80-ih…..kaj osobenjak, lud! Tako me hvale jer mi smo se tako hvalili ekscentričnim i osebujnim, pa kako sam na prijemnom za DIF (fakultet fizičke kulture) izveo čitavu Tango Till They’re Sore sa albuma Rain dogs, Tom Waitza…mi se danas više još znamo iz sportskih krugova nego iz škole, a iza akvarijskih stakala sjećanja….puno je vremena prošlo, ljudima znače detalji koji ih podsjete i prenesu (znam da ste čitali Prousta za lektiru i sjećate se kolačića Madeleines). Znam i da ste neki išli na Hipodrom 1981. pa je padala kiša i održao se u Domu sportova, i na Zanu. I ..čuj, Kirby ima neki portal, daj vidi. Evo, ovo je taj portal. Našli ste.
Probledel si bil kaj šalica……vuna radi, (kaže drugi) kad smo kretali u rat pa stali, čitav autobus nas u Dva volana u Dragonošcu, a iz smjera “grmljavine” topova je dojurila isti čas hitna u punom gasu, svatko je progutao malu, ako ne knedlu onda onaj japrak. I tako to bude….Kirby, Stric, Vajnica, ja dakle, se sjećam i za druge. Kako je na predavanju iz Političke ekonomije veliki prof Adolf Dragičević 1988. sa štapom udario po parketu u proročanskom trenutku tumačeći razvoj industrijskog u informatičko društvo u stoljeću koje dolazi..a u tom trenutku je udario grom u zgradu Pravnog fakulteta i nestalo je struje, jebote…kao u filmovima. Jer ja drukčije pamtim, ja pamtim kompozicije dojmova a ne diskete, to je kod mene kao klupko špageta koji se dodiruju i zapleteni su.
Jedino…polako, sve smo stariji. Neki su i otpali, nekih i nema više. Ali ipak, gledam ja kako mi frajer parkira pred autom i zatvara ga, pa kažem- aš te drapnem po….(a to nitko danas ne bi rekao, ali povuče to sinapsa, još kako).
Dobro vam jutro. Sjećajte se onih vremena. Zašto se ne bi sjećali.
Dodaj komentar