Kolumne

DOBRO JUTRO 23.6.2021.

Bude, rijetko ali bude, da se ne probudim odličan. Ubaci, mjesec ili netko, u moju unutarnju sobu sve što mi ne odgovara, pa zatvori vrata, i otrči. Ali ja moram pozdravljati ljude koje sretnem, evo i tu, pa i na svim drugim trijažama stvarnog svijeta moram se moći isprsiti, kao kod Knuta Hamsuna oni vatrogasci koji se bore za posao. I drugi moraju, ne mogu im u čašu jutarnje pažnje spustiti dlaku nekog demona, trećepozivca. Pa zato su se ljudi i počeli pozdravljati, da se ohrabre, razoružaju, i prepoznaju bar donekle svojim. I ja osjetim, rijetko to bude dakle, da bi moj brod htio dan dočekati kao manja silueta, kao meta koja se kreće i izmiče.

Neki austrijski, neki obični rezervistički unteroffizier, jer moje nesvjesno kasni stoljeće i više, za stvarnošću, tada počne moje neurone i emocije grditi, hrabriti, i postrojavati, kao negdje na Dolomitima pod talijanskom zasjedom, psuje i prikuplja ih redom, sve neko “ipak ste vi”, a zato da ne izađem pred vas sve a da mi sjena bude blijeda i izdužena. I…koliko god neplemenito bilo, otresaju sa sebe tu kamenu prašinu elementi mog unutarnjeg Tetrisa, utjeruju svoju krv u lica boje portlandskog cementa, i poravnavaju se, možda nevoljko, ali oni znaju, nemamo kud.

Pa čitaju u glas, ipak, i drže se za to kao za granu u tom kamenu, i sve glasnije- dobro vam jutro, dobro vam jutro, dižite se i udišite duboko, ipak smo mi atomi istog jutra, hodajmo kroz njega bodro i veselo, neka skači iskre pod vašim koracima. I sve se u meni, u ruci koju vam pružam i izgovaram, uistinu bude uspravnije i zdravije, nešto se u meni i počne šaliti, popravljaju moji šljivarski segmenti brkove i kape, nemaju kud, niti kako drukčije, i ona silueta zamišljenog broda okreće se pred zaljevom na bok, čuju se pijetlovi , sve se budi. Jer mora, jer želi, jer jest.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara