Svi mi lutamo šumom…svojih zadanosti, prednosti i ropstava, vremena i prostora koji su nam dopali i svega što nam je uz broj šasije pripalo još u nekoj magli kad nas je nešto zamijesilo i bacilo na zemlju. Izvade te iz majke i zaplačeš, izvažu te ili ne, razgledaju i prebroje noge i ruke, izgovore pa zapišu što imaš među nogama. I dalje ..polako ti se te boje, mirisi i zvukovi bistre i na njih se navikavaš. I rasteš. Sričeš, povezuješ te slogove i puziš, presvlače te ako ima tko i u što da te presvuče, i sve te to formira…ali sve to nisi ti, to su samo okolnosti, ona svjetla, efekti i dumperi na fliperu, ne sastojiš se u tome, sastojiš se u tome kako se sa svojom partiturom nosiš.
Meni je dano da se vozim tramvajem broj deset još u doba kad su kondukteri prodavali karte pa pitali “prijelaz ili ravno”, u špilhoznama i špicenhutu sa zašivenim stiliziranim runolistom, da jedem princes krafne “kod Grohara” u vrhu Martićeve i čitam u visokoj travi Izgubljeni raj od Miltona. Da pušem u tortu pa svi čekamo brze fotografije s prvog Polaroida. I kupim veliku baterijsku lampu u Lovcu pa tražim ulaz na put u središte zenlje. Ali ne sastojim se u tome.
Dano mi je da rano i jako povjerujem da sam i izvan pravila, da me to i užasava i zavodi i privlači, da studiram pa istovaram vagone cementa, da pucaju na mene iz brišućeg leta, da budem dio tolikih previranja i zbivanja iz serije BBC-a Smrt Jugoslavije, čak od Kosova još 1987. do ..da gledam zvijezde, vučem puškomitraljez, razgovaram sa zarobljenicima, dijelim mlijeko u prahu izbjeglima, sakrivam se i otkrivam…ali ne sastojim se u tome.
Recitiram na ruskom i gestikuliram dramski, trgujem mramorom uz mozzarellu i frizzante i oponašam ligurski izgovor svog radnog talijanskog, čitam Der Spiegel, snalazim se, ne snalazim se, toliko je toga bilo….da tumačim gorljivo nekom rumunjskom suputniku u vlaku “rode the six hundred. “Forward, the Light Brigade! Charge for the guns!” lorda Tennysona…pa shvatim da smo slični i po sličnom razlogu na prijelazu s Mađarskom, toliko toga..možda i previše. Možda i ne.
Dano mi je da sa dvadesetak i nešto vozim Alfu 75 kojoj dimi iz ispušne grane prema Karlovcu i na kojoj sve lupa ali osjećam se zato samostalan i zagonetan kao stanovnik nekog hotela Savoy iz vremena poluteškaša Georgesa Carpentiera , i pišem diplomski noću, na diskovima i na računalu firme čije sam ključeve nabavio, a da to šefovi i ne znaju da netko noću dolazi. Dano mi je da …ništa to nije.
Evo u ovom se sastojim, kako vas razumijem i osjećam, i vi mene i međusobno. Kako sazrijevam i vidim, možda i da nekom prenesem ono najvažnije, kako te svoje utege, opruge i ventile životne priče vidim i shvaćam kao mehaničke i površne okolnosti..a ispod svega, kao i vama svima, čeka jedno bezvremensko i ogromno sunce. Koje je svima nama, koje je tiho i blago i veličanstveno, i čijih oluja smo tek odbjegle iskre.
Dobro vam jutro. Držite se. Sve je u redu, i bit će, ovo je samo površina.
Dodaj komentar