Kolumne

DOBRO JUTRO 22.4.2021.

Kako možemo uređivati fotografiju iz vrta, bojom, kontrastom, sjenom, oštrinom, tako stalno i u svemu što vidimo ili živimo.. neprestano i nehotice činimo. Mi vidimo “subjektivno”, nas privlači ili odbija “subjektivno”, uopće je nama važno.. opet je to sasvim “subjektivno”, postoji i ideja da možemo namjerno formirati svoje subjektivne kriterije koji nas i vode, ali to znači mijenjati se duboko a to, ako ništa, nije lako. A ako to i želimo, već smo time i počeli, pa i u sebi dakle već imamo, to drugo.Ljudi koji parkiraju tako da zagrade prolaz to čine, jer, gotovo moraju. Da naplate sve one čvoke koje su dobili ako su prebrzo posegnuli za komadom štrudle kad su bili mali, za sve neisplaćene i neispunjenje želje, da oni budu sad tu, nama na putu, kako su drugi bili i jesu njima. Ako im se sklonimo, oni to vide kao slabost, ako ih sklonimo, oni nas prihvate kao “gornje”, ali iz sebe ne mogu izaći.U tri riječi koje izgovori, u tri knjige u knjižnici koje izabere, u svemu gotovi, može se vidjeti i čuti što netko nosi u sebi, i sebi i drugima. Pa i u tome, ono što iskrivljuje rezultat je onaj tko sluša a ne tko govori. Mi, dakle.A taj mi, to je malo algoritma genetike, piramida naslaganog iskustva, pa što ranijeg to dubljih tragova… i neka žličica za kavu u moru, to je naša svijest. Ako je izuzetno uporna, znatiželjna iz nužde, i hrabra, možda nešto pomaknemo. I ako pomaknemo, sve ove ruže, sve što vidimo i čujemo, bit će drukčije. I svakome treba vidjeti ovu ružu kao potvrdu onog što u njemu jest, ništa izvan toga neće u njoj naći. Ali zato, gledajući je, mi možemo saznati o sebi, i čim to počnemo tako, mi već djelujemo a ne ponavljamo. Svijet je, možda, ogledalo. Ali velika je stvar imati ogledalo. Ne odbacimo tu prednost, moći početi vidjeti… kako mi vidimo. Dobro vam jutro, evo gledajmo to jutro. I gledajmo time sebe, drugo i nemamo. To je, svijet koji nam znači, on je ta rosa mystica. Ja sam se svoga trnja i kupine u životu nasjekao, da vidim bolje na obje strane svog pogleda. Prvo nerado i u strahu da me ne satre, pa u znatiželji da saznam od kuda i trnje i cvijeće raste, pa sad već, i pomalo, da sjedim u cvjetnjaku. I gledam svojim istinama u oči i vidim jedan neusporediv, jedan nježan a hrabar, topao svijet. Koji mi se događa.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara