Kolumne

DOBRO JUTRO 21.7.2021.

Čudo, koliko čovjek može žarko vjerovati, koliko ga glazba može opijati i koliko s time ima ljubav prema onom što ona nosi, nekad i preplavljujuća. Brzo to ide, povuče, ostavi i tragove u čovjeku. A vjerovao sam, u jedno davno gimnazijsko vrijeme u “Белая армия, чёрный барон..” i melodijske rane ideale oktobra, i u jednako samoskrojenu svoju hrvatsku ideju, ubrzo, imao sam na strojnici hrvatski grb od izolacijske električarske trake, i mali walkman sa “O dolci mani” iz Tosce, trešnjevu lulu koja mi je grijala prste, i u atletiku sam vjerovao beskrajno, onakvu kakva je u filmu Fire chariot, i bio sam godinu i pol pravni savjetnik družbe Societas Filiarum Caritatis a S. Vincentio de Paulo.

I u svoje dane u Valjevu, i Ide Mile, a osobito glasno kad se nastavlja “..gori mu cigara”, volio sam tu pjesmu. A sve nabrojano je još tu negdje, ako je stani-pani, uz kavu kreće najtvrđa konjička trubačka sekcija i Buđoni, ako sam ljut ide Kreni gardo, a ako nisam onda ide svašta, pa i Mile, fado, ili već kako dohvatim, a ako sam marljiv na osobito pismen ili juridički način, pravi Canto Gregoriano Liturgico Cattolico.

Sve se to lomi, miješa, dio sam i prešutio, ali i to toliko paše u ovakvu kaleidoskopsku cjelinu, pa što. Dobro jutro, zora je, idemo….tko nam što može. Koliko ova rotirajuća kugla bubnja, viče i vrluda, i mi smo još dobri.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara