Svaki povratak u Zagreb razbudi moj stari freudovsko darwinistički mit o nezamjenjivosti, strah od poslovne propasti, gladi i bespotrebnosti, on traži da me svi traže da spasim stvar. Dakle ja se vraćam kao ranjeni maršal Ney iz vremena napoleonskih ratova, francuski Brave des Braves, i zamišljen pušim dok kola voze preko rupa, i smišljam kako ću rasporediti svoje bataillons.
Sad već raspoznajem svoje arhetipske slike, svoje pakete emocija koji prate određene tipske situacije. I shvaćam da nisam maršal Ney, niti doktor Haus, ali nisu niti drugi baš toliko zavjerenici protiv mene i “republike”… ostaje to poluzabavna parodija. Ovo je moj pogled kroz prozor u svitanje, ovo su moje riječi za jutarnji nes, neka u vašim srcima jednako zrije uvjerenje da nije sve dramatično.
Vive la république ! Čitajte Odjek!
Dodaj komentar