Kolumne

DOBRO JUTRO 20.12.2021.

Stvar je da tih ranih osamdesetih, po mjerilima ovog vremena, mi i nismo živjeli neku posebnu raskoš. Mnogi su grijali na drva, i cijepali su jutrom u podrumu, palili vatru novinskim papirom, Coca cola, meni je bila zabranjena osim vikendom, “jer razara unutarnje organe, i kvari zube”, nisam baš niti nosio dizajnersku odjeću. Prelazak s pony bicikla Rog, na “specku” UNITAS, pa, sve je to krameraj u odnosu na današnje bicikle, a i ribu sam lovio na moru, “s prsta”. Istina, na dva mjeseca mora, i istina, kad sam subotom izvukao taj ROG bicikl, niti me tko mogao nazvati, niti sam se vraćao ..koji put i prije mraka. Ta optimistična bezbrižnost, to da sam rukavice i kape gubio čim bi ih dobio, to da sam mogao samo nenajavljeno pozvoniti “po Dampfu, i krenuti s njim tko zna u koje psine i lutanja, to je ono što današnji svijet teško da može, pozna, a bojim se i da želi. I u tome je stvar. Moj “kazić”, kad bi, i dok ne zapetlja traku, pustio Kuću izlazećeg sunca, snimljenu bez kabla, izvana..negdje već kraj Odre, i izvađen iz ruksaka, svijet je bio na dlanu. Lovili bi štupsere, smišljali priče s paranormalnim sadržajem, lijepili noseve na izloge Posrednika, i Aviotehne u Bogovićevoj…recite, taj osjećaj sobode, može li se kupiti?

Da, ne može. Dobro vam jutro.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara