Featured Kolumne

DOBRO JUTRO 20.11.2022.

mde

Još je noć. Nedjelja je, post covid simptomi se nisu razbježali i povukli, i ja ih dok bacam smeće gledam kao male hendikepe u obliku nekih vižljastih patuljaka koji se s mojih leđa i iz uha dovikuju i zabavljaju, pa i vesele da negdje imaju svoju ulogu, čitao sam ja Joba..a gdje sam ja od njega, koliko od Odese. Eto me vama, da izgovorimo i presvučemo svoje uspomene i podijelimo razmišljanja, one koje se rijetko odvezuju kako bi prošetale i udahnule, baš i nedjeljom je odlično jer nas nedjeljom ne može dan zaskočiti nespremene i neradne. Da, meine Freunde, sutra ćemo mnogi trebati biti lijepi i blistavi za ponedjeljak, kao jabuke jonatanke, danas možemo hodati svojim unutarnjim labirintima..kao po staklu, rekao bi netko domišljat. No.

I Jean i ja smo bili posebna djeca, može se reći i da s posebnim potrebama…jedino smo se mi računali da su naše potrebe i mogućnosti po nekim nepravednim pravilima odraslih veće a ne manje od prosjeka i da smo mi više a ne manje obećavajući za njihov svijet. Pa ćemo mi, valjda, tako se tada mislilo…konstruirati rakete jednom u budućnosti ili pisati osvrte za baletske predstave, bezbolno vaditi zube i tko zna što je taj optimistični i očito kratkovidni svijet sredine sedamdesetih pogrešno mislio. Kako god bilo, u jednoj kući na moru sam ja bio bitno simpatičniji gazdarici nego on, osim svega sam ja i znao opsovati, pojeo bi i preko porcije za odrasle, Vanja je dalmatinac…tako je padrona di casa znala reći, to znači naš, narodan, srčan i ljudski po standardima podbiokovskih građanskih običaja. Ali slučaj je bio da je Jean razbio važan ukrasni porculanski tanjur kuće i da se pojavila moralna obaveza da to preuzmem na sebe. I jesam, nije se to nešto osjetilo u odnosu prema meni niti u tonu niti u posljedici, ih Vanja, on kad stisne….šta je porculan, ništa. I prođe to tako. I ne prođe sasvim. Jutros sam se toga sjetio.

Tako, često čujem za sebe ..kao da sam pun sebe, malo i von oben da se obraćam, misli da je netko…tako se to kaže. Ali vidite, mene to uvijek začudi. Dapače, meni se baš čini da sam stalno nešto okrivljen, pa i ovo računam u to što sam opisao. Je li se vama čini da ste okrivljeni? Znam da je tako, ljudi to lako izgovaraju, makar tonom ili krajem usana, izdaleka, okolo sela bi rekli, kao…..lako je tebi, ili kao ono iz Tko to tamo peva, znamo mi….(tko ovdje voli da krade, ili bilo što).

Puno se i lako mi međusobno okrivljujemo, pa i sve ideologije i pokreti, politike i mnogi religijski franšizeri na božansku osudu, lako to upakiraju da ste nešto krivi…a oni nisu. Oni eto, skrenu pažnju da smo loši, čine nam uslugu zapravo. Ma ništa im ne vjerujte. Samo vjerujte tko govori “mi smo krivi međusobno, mi nisamo naučili razgovarati, mi smo nagli, mi smo…..”. Ostalo su samo manipulatori.

Niste unaprijed i općenito i 0-24 kao kiosk za fast food krivi, eto. To vam od početka kažem, razbili tanjur ili ne, pustite tu papazjaniju i te savršene što vas progone…..naučili bi vas kako razbiti jaje a ne govorili vam da ne znate. Dobro vam jutro. I čitajte Odjek, nije on bolji od vas sigurno, a dvije glave i magareća su pametnije nego samo dvije. Marijana i tako kaže da imam uši na krivom mjestu, da bi trebao s velikom glavom…imati više, kao one divovske pande. A ne sa strane kao ostala čeljad……ajmo sad!

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara