Kolumne

DOBRO JUTRO 19.7.2021.

U neko vrijeme umjesto parka želimo šumu, u neko obratno, neki plaćaju da bi se lomili na raftingu i puzali staklenim mostovima…neki sanjaju na zlatnom jezeru, iza prozora, gledati kako pada kiša. I to ljudi istog staleža, sve ovisi je li ih zamara stator ili rotor života, imaju li osjećaj da im je previše toga “u zraku”, ili da im je previše mrtvila. Osobno se lako uvjerim u oboje, mada, meni je osjećaja da sam ona kockica u glupoj igri “jamb”, koju tresu u čaši, pa zakotrljaju, sasvim dovoljno. Čak osjetim brzozapaljivu agresiju prema potrebi kojekakvih…da u minestrone juhu ubacuju ljute koncentrate, klibere se u parku, obraćaju se kao redneki na kuglanju, i pumpaju si adrenalinske stupce u benignim, ili bar ozbiljnim, raspravama.

Da budem potpuno iskren, neiživljen i bučan na drugi nego afirmativan način svijet, osjećam apostolatom nepotrebnog, konfliktnog, mesojedskog, huškačkog, hallloweenskog vremena, umjesto mog, srednjoeuropskog, ambijentalnog, još uvijek razumskog, i kostruktivnog. Naravno, lažno kontemplativno, tepajuće i slijepo idealističko, puno umanjenica i servilno, jednako osjetim agresijom na svoj mir. I njegovu mjeru, interval koji podnosimo, ako i ne volimo. Ili baš volimo.

Dobro jutro, dragi, svi težimo nekoj mjeri svoje komunikacijske i okolišne hortikulture, čupamo ili potičemo samoniklo bilje, nekad s više, a nekad s manje strpljenja. A svi imamo, kao i ja, nekog tko nam je ona univerzalna kanila i infuzija, da se samo nasmiješimo. I one koji su baš obratno. Zar ne?

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara