Featured Kolumne

DOBRO JUTRO 18.5.2021.

Moj strah, moj prvi tajni strah, moj najveći strah. I još od doba gledanja crno bijelih dječjih filmova, o Sinbadu i… Točno u podne s Cooperom, ali i Pastrir Kostja, u doba u kojem kad bi u Bobisu jeo košarice s voćem, mi noge nisu visile do zemlje, imao sam taj strah, strah da… će mi život proteći uzalud, ili još gore da ću i stradati, a da neću postati dio nečeg većeg od nas, nečeg etički većeg, i što bi mi dalo smisao. I tako potisnulo ove male i obične strahove od zubara ili mraka ili potresa. Pa da će procuriti život kroz prste, ma i ako bi imao neke skučene uloge, neke apartmane koje iznajmljujem, možda i izdao neku knjigu ili bio dugo vitalan, imao čak i djecu, ali da to ništa nije niti približno to nešto za što bi, baš meni, vrijedilo živjeti izvan granica nekog uobičajenog ja. Pa da bude veće od svega.

I da da je sve drugo ipak samo drugo. I da ću za to nešto, za taj oganj nade za sve, moći što ne bi za samo svoje dvorište mogao, ili jer bi se bojao, ili jer bi…. da, jer bi previše, i sebe i druge štedio. Jasno mi je što sam napisao, kako nije, da ne bi štedio. I da, negdje je bila u toj prvoj maštariji i ženska ruka. Ali ne izvan ovoga, bila je ona ono što se u tom plamenu dodiruje. I ravnopravna, i dubokim a snažnim šavom istoe špage vezana, pa da se svijet ruši. Moja je ulazna romantika bila sasvim takva, sanjario  sam na vrhu vulkana palliti vatru…sve da bi imao zašto strahovati. Pa da bi manje strahovao, jer ipak, time bi bio nešto vrijedno biti opisano u pjesmi. Pa bi sve bilo, makar teže, zapravo lakše.

Dobro vam jutro, i vi ste ovako ležali pod drvetom. I nešto htjeli i maštali. Je li se sjećate? Je li još živo, to što ste htjeli, to što ste bili tada?

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara