Kolumne

DOBRO JUTRO 18.4.2021.

Kad sam još bio sasvim mali, vjerovao sam da ako se poklopi u nekom trenutku dovoljno toga što se već negdje drugdje, i davno ili u budućnosti, nekom drugom jednako tako poklopilo, da me može neki bljesak prebaciti u tu, tuđu situaciju. I da me može tamo ostaviti, možda vratiti opet a možda ne, a i tog nekoga da može zamijeniti samnom. I čuvao sam to kao tajnu, još važnije, kad bi mi se učinio neki prizor i prateći osjećaj pogodan ili sumnjiv da se tako dogodi… ja bi brzo promijenio kut gledanja, ili bi nešto rekao, ili čak pričekao da vidim što će biti. Eh, imao sam i tajne i izmišljene prijatelje, mističnog i znatiželjnog sugovornika u žaru kućnog kamina, a da nisam bio zato manje ekstrovertan, i lako sam pristupao drugima.S vremenom, ovo je slabilo pa nestalo. Ali način na koji pamtim, baš za svoje potrebe pamtim, nije skup činjenica. Njih pamtim za potrebe vanjskog svijeta. Pamtim kako sam se osjećao, i to su skice detalja koji to uvjetuju, neka riječ, boja, neka sinapsa sličnosti s nekim drugim trenutkom, kao one srednjovjekovne mape koje su vrlo malo zemljopisne a više opisne i dojmovne. Više su dnevnik čuđenja nego prostora. A ovo vam pričam jer, eto, imam priliku, to je dovoljno. I opet neću pisati toliko, što se dogodilo. Nego što se zapravo dogodilo.. u knjižari, pod maskama, u bugarsku jesen lani kad… ma, što je iskrenije to je manje i radnje i likova i povijesti, a više zvuka parketa, ritma koraka i glazbe koja se nije čula, a bila je tu. Dobro vam jutro, nedjeljom se ne bojte biti mjerljivi i usporedivi, živite dodir, slučajan zvuk vrane, daleke zvonike i sve što sami sebi imate reći.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara