Evo sviće, fotografirao sam u hodu i “iz ruke”, po svojim mjerilima sam i zaspao. Pozdravljamo se mi ranoranioci nekako posebno, eto upravo jedan susjed i ja, onako planinarski skromno i dugosilazno, kao smjerni i uredni ljudi olimpijskih principa, znate, ranoranioci često naivno osjećaju kako čine svojim ranoranilaštvom neku društveno pohvalnu stvar. Kao neko- eto, svijet spava i odmara, a mi rano ustajemo i djelujemo, tihi i anonimni. Smiješno ali eto, koliko se prenemaže… zašto ne. Nisam o tome htio, i neću, drugo ću.
Jučer sam opet i nakon nekog vremena sjedio s jednim kolegom iz studentskih dana, mi se tako dogovorimo i poklopimo u dnevnom i tjednom rasporedu pa sjedimo u kavani, uvijek je to kroz dan, nikad predugo, mi smo bili još iz onog vremena studenti koji nisu vozili automobilom nego išli tramvajem, koji su prijavnice ispita pisali rukom i predavali osobno, skripte kopirali šapirografom i nosili balonere, pisali bilješke, pili crno točeno pivo i zamišljali da je sve to što rade i jesu važno, mi smo se načinom života osjećali bliže svojim prethodnicima s početka dvadesetog stoljeća ili čak prije. Tako mi i danas, prelazimo svjetske i državne teme i poslove, povijesna i prijelomna pitanja od općeg značaja prije nego svoje osobne stvari, čak i sjedimo nekako drukčije… onako kako se sjedi kad se nekog oslovljava “amice” ili počinje rečenice latinskim “ergo”. On misli da stoji na pozicijama koje su više lijevo, ja mislim obratno i znam da je to što sam ja u temelju starčevićijanac, i to traje tako već desetljećima, i učini mi se naš stol dok razgovaramo jedna, za pravila ovog bučnog a ciničnog vremena, izvanvremenska kapsula. Malo i von oben mi gledamo uokolo, ovaj reality show trenutak, onako s podignutom obrvom i kako ozbiljni ljudi gledaju žutu štampu. Čak i o sportu mi govorimo s pozicija društvene vrijednosti amaterizma, prezira prema anabolicima i fair play principa.
Došla je subota, dragi moji. Provedite je punim plućima i uspravno, vedri koliko možete i svojim životnim principima gorljivi. Znate, sve ovisi o nama, o tome da sačuvamo ovaj plutajući otok civilizacijskog mira, makar u oluji koja je oko nas i čiji nas valovi sve više dostižu i gledaju prekriti. Ne tako da okrećemo glavu, nego tako da ne okrećemo. A da ipak budemo protuteža svakom užasu.
Dodaj komentar