Featured Kolumne

DOBRO JUTRO 17.6.2022.

sdr

Fotografija je iz parka u središtu Sofije, a ja ću vam ispripovijedati nešto o sebi, nama mnogima, što….vidite, ja sebi zamjeram dobro. Duboko u sebi osjećam da kad mi je dobro, a za mene dobro znači primjerice da sjedim u parku i pišem, da imam kave i duvana (tako bi moj metkovski djed rekao) da je to nešto kažnjivo i loše, da će mi se život osvetiti i da već smišlja kako, gleda me zabrinuto i trlja ruke. A nije duhovito uopće, ozbiljno je.

Ne pustim ja da mi bude loše, ali osjetim da mi se to piše u…”grij”, netko bi nekad to preveo u “komunističku slabost”, muslimanski svijet bi rekao “haram”, koliko god mu ne pripadao…ali isti je korijen svega ovoga, “grij”, grijeh, on je tu najstariji. Jer “nije tebi loše”, to je u mom svijetu opomena a ne pohvala, a pohvala glasi “teško je ona proživjela”. I neće, ne odlazi to, ta bodlja neće iz pete, svaki sustav vrijednosti je zadrži, od onog iz katekizma, brošure o svjetskoj revoluciji, Men’s Health, mora ti biti loše da bi bilo dobro.

Sjetim se jednog srpskog pistolera iz njihove, po zlu opjevane generacije s kraja 80-ih, “Đašo samo gleda”, kaže on meni na jednom od splavova, da mi naglasi ” bude li ti dobro, kaznit će te vrag..a po volji božjoj”. A to dobro nije ukradeno, oteto, dovoljno da je dobro, makar najnaivnije. Kad se god sjetim svojih..izginulih, preminulih, pa i psa, jedan tihi..prije anđeo nego demon, ugrize za dušu, i kaže “eto ti, njih nema a tebi je dobro”.

Nisam ja za duhovnog vodiča, coaching, nešto. Ali za putopisca i forenzičara naših naličja, eto, to jesam. Pa i za to da je naše “dobro nam je”, koliko god skromno bilo, uvijek malo i usprkos.

Živjeli vi meni. Čitajte Odjek. Nadajmo se, oprostit će nam se. I dobro budite, neko dobro dobro.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara