Featured Kolumne

DOBRO JUTRO 16.9.2022.

Grmi jutros, sijeva i lupa u mom rođenom gradu….pa kad udari blizu, a ispadne iz nekog mog zamišljenog električnog ciklona ladica sjećanja, vjetar uskovitla listove pisane sitno i grbavo na trgovačkom papiru.

Kako je nekad vozila linija broj deset, i kondukter bi rukom otvarao vrata, “ravno ili prijelaz, molim”, i kako bi šetnjom u Neboder..gdje je bila u liftu uniformirana pratnja, i pili dvojni C na vrhu koji je bio i vidikovac. Stari bi otvarao futrolu ZORKI-4 i ja sam pozirao, s katedrale bi zvonila jutarnja, nedjeljna misa. Bilo je to vrijeme kad je milicija oslovljavala po imenu i nije persirala, u Zvonimirovoj su bile režimske parole iz kasnih 40-ih i zvala se Socijalističke revolucije, na Zrinjevcu je svirala pleh muzika koračnice i valcere. Još je bilo “blizo” ono vrijeme Zagreba Paljetka, Robića i šansone, a još je i bio onaj nekadašnji režim više trorog i tvrd, a ne još onako opušten i zbunjen u svojoj agoniji, u čudesnim visokim 80-im.

A ja sam nosio po šest knjiga iz knjižnice, na bar dvije iskaznice, mornarska odijela, špilhozne na Sleme, i baterijskom lampom iz Lovca tražio ulaz što vodi u svijet Puta u središte zemlje Julesa Vernea. Skrivao sam bušene kartice odbačene iz Srca na Prisavlju, odgonetao zamišljene njihove poruke vanzemaljcima…iz daljine gledao je li budna straža pred CK na nasipu.

Svanut će, moram se vratiti, ugodan vam ovaj petak….čitajte Odjek, čitajte Odjek. Dobro vam jutro.