Kolumne

DOBRO JUTRO 16.6.2021.

Jasni, jarki, bar blago agresivni, u svom autoritativnom optimizmu.. prizori što se čine puni poziva na zdrav život, dobar apetit, “imati petice”, u daljini neboderi, Zagrebački velesajam, još su tu negdje pretjerivanja u brojevima tisuća tona ugljena i čelika, sve je to slikovnica jednog doživljaja vremena. Vremena koje naravno da je imalo svoje naličje, i to naličje se stopilo s ovim prvim, razgledničkim dijelom  u jedinstven doživljaj, pa još staro Trnje sa svojim vlažnim  kućicama, često i bez vode, miris dima iz tih kućica, zvuci grubosti života u njima, pa sasvim osobna sjećanja, neka vezana i za moju tadašnju dob, i “da ti nisi mogao kod zubara birati što će ti raditi”, da si morao paziti na neke društvene “ne možeš tako”, kojih se tek rijetko prisjetiš, i sve, sve, sve je to zapravo (za mene, tako i za svakoga) jedan jedinstven okus, jedno moje sjećanje, jedan ukupni a prepoznatljiv kolorit, i koji mi se aktivira kad prolazim ovim mjestom s kojeg je ova fotografija škljocnula, ne više sa aparata Zorki 4, nego s telefona ali kao da jest. I ne izblijedila , nego kakva je tada bila. Most slobode, jer to mjesto jest okidač, portal za osjetiti doživljaj iznova, na jedno, moje, sasvim osobno, a opet ukupno sjećanje na Zagreb na prijelazu 70-ih u 80-e. I boje sam prilagodio, osvjetljenje sam prilagodio, i oštrinu, evo mojih subota u dobi dakle, od deset do petnaest godina, u, za taj presjek, dakle najpogodnijem gradskom motivu. Zagreb je već duže preko Save, mlijeko se prodaje u vrećicama, na Cvjetnom se uskoro otvara Lee Cooper, ali sve je još u rastu, izgradnji, “pod kontrolom”, iako je satira dopuštena… rade se zimnice, i miriše, lijepe se na moru  nosevi na stakla Forda Granada pa gleda “koliko ide”, gleda se uvući na ljetno kino na “U zmajevom gnijezdu” u 21. , karate, sve je to odjednom  tu. I zvuk odskočne daske u školskoj gimnastičkoj dvorani s koje se, u potkošulji i Yassa dresu preskače kozlić, zviždaljka, jutarnje vojne vježbe odraslih, sve, sve, sve je to tu zajedno, i Parni valjak, i susjeda Dunja i “je li ona zna što ja mislim kad ju gledam u prolazu”, potkradam i otpijam rum za kolače iz špajze, Herba bomboni, Lauda i F-1, sve je to jedan bar kod. A taj, opet, ima svoje podskupe, i opet se kaleidoskop izokrene, i u par sekundi formira novu, dijelom sličnu sliku. Tako ja pamtim. I ono, i ovo sad, i sve, i u raznim mjerilima…ne bude tu vrijednosnih glossa. To je dokument, nema tu “dobro i loše”. To je sprešana građa sjećanja, u jednu kocku veličine kutije cigareta.


Dobro vam jutro, iz mog malog vremeplova, i njegovih poluga, uvećanja i umanjenja, i dvadesetak mogućnosti pretraživanja. Ajmo sad. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara