Nekog taj uporni i ravničarski vjetar vremena otme i odnese još iz kolijevke, nekog suši dugo i drži na grumenu zemlje kao maslinu, ali na kraju ne oprosti nikome. Nismo mi nego suho lišće koje pamti i umišlja da leti, a ne da ga vjetar nosi i okreće. Pa bar toliko možemo da shvatimo… tu smo danas, i na sutra računamo nekako, a dalje kako nas dohvati. I nema nas baš bitno boljih od drugih.
A kad sam, još u onoj vojsci, imao vodene kozice… od ovaca smo pobrali spavajući na travi neke livade kraj Grocke, bio sam u tom valjevskom vojnom stacionaru. Tada su još konjskim kolima išli ljudi iz okolnih sela na sajam, zime su bile snježne i teške, sve je još bilo kao u starogradskoj pjesmi s početka stoljeća, a već se slušao i Kerber i Laibach. Ja sam, iz nekog prkosa, pušio cigarete Croatia te 1986. i izašao sam noću do prvih klupa, onako u ispranoj hellblau pidžami zapaliti, tako oko tri. Sjedio sam dugo, raširio ruke po naslonu, i počeo je neki vjetar puhati. I nositi kasnojesenje lišće kestena. Zaspao sam na toj klupi, probudio me s jutrom jedan Elvis, bolničar kojeg smo zvali Rocky jer je krivio usta dok je govorio kao glumac Stallone .
Dok sam spavao, sanjao sam kako letim nad zemljom boje pepela, gotovo olovno sivom, kako me nosi taj vjetar i tek tu i tamo bi bilo na zemlji kakvo drvo pretvoreno u ugljen, vrane su kružile i čula su se u daljini zvona. Nedavno sam opet to sanjao, vrlo slično, i čule su se i orgulje i …ne znam. Znam da sam to onako, preživo sanjao da bi bilo usput. Možda nije usput, možda to nešto znači.
Dobro nam jutro, čitači i pratitelji Odjeka, i newsletterski i direktni i s društvenih mreža. Idemo okrenuti ovaj četvrtak, ako ništa onda kao kubik zemlje lopatom. Lijepo da čitate, toplije je.
Dodaj komentar