A ima i….davno sam to primijetio, ima toga o čemu mi upadljivo i nelogično – niti razmišljamo a niti nas to muči ili smeta. Pogledaš nas malo s boka i izdaleka, i pitaš se da kako smo tako lakomisleni, tvrdi i priglupi. Inače nismo, ali….u ponečem baš jesmo, da. Nije samo smrt, ne mislim na vlastitu smrt, na hladan odnos prema drugima mislim. Netko je po tim žicama petljao, koje u nama narastu kako i mi rastemo, ukucavao neke greške, valjda da bi bolje vukli, bolje služili, manje pitali, i ratovali oštrije.
Dok smo još jako mali i prirodni, vežemo se za neko pile koje jedan dan nestane ili nam moraju govoriti da je baka zaspala ili otputovala umjesto da je umrla, sve nas pogađa i sve i svakoga još osjećamo kao sebe. Ne prođe par godina…a mi se osilimo, oslijepimo, i postanemo tako pusti i grubi, neki i do mjere da…da su sebe same još nedavno upoznali, ne bi mogli od užasa zaspati noćima.
E sad, priča je kako je to zato da bi mogli u ovom tvrdom svijetu opstati….a taj je svijet takav baš zbog nas, odraslih, tanko je to, glupo i nelogično. Ispada da mi poglupimo i poživinčimo se da bi mogli sami sa sobom. Nešto drugo mora biti.
Dobro nam jutro, duše mučene, idemo u dan. Ali i posumnjajmo, radi nas samih, opet, da moramo biti baš toliko odrasli, baš tako odrasli. Jer, možda malo i boli ako ne budemo. Ali možda je daleko ljepše tako.
Dodaj komentar