Featured Kolumne

DOBRO JUTRO 15.11.2022.

mde

Ono što ne razumijemo sasvim ali slutimo, stalno je tu, jače je od nas i djeluje…je važno, netko negira da ta volja i svrhovitost postoji, netko je zove božanskom, netko tvrdi da je i sam predstavnik tog božanskog, ali važna je svima. Kad idemo na put ili operaciju, kad nekom učinimo nešto dobro ili loše, jedan duboki dio nas vjeruje da nešto sve to vidi i nekako nam vraća, da je sve to na jedan način povezano. I da to ima etični i misteriozni smisao. Naravno, u teškim okolnostima ovo je važnija emocija nego u redovitim ili okolnostima koje su nam sklone. Sve ideje o zakonu privlačnosti, katekizmi, knjige mrtvih, sinkronicitetne teorije, sve izlazi iz tog osjećaja. A tako i ja, naravno i oduvijek. Gordo zvuči biti čovjek ali….čak i zvuči vrlo različito i još više privremeno, nekad i vrlo sićušno. A kad igraju klinci jamb ili boćaju vozači autobusa Promet Makarska, nekom se obraćaju, kad ih nešto poklopi nekog pitaju “zašto” ili “upomoć”. Kod kliničke smrti ljudi vide “biće od svjetla”, newageri su na svom, i svi drugi su na svom…ja se svako jutro i svaku večer najmanje sjetim i obratim tome o čemu govorim, i s vremenom….pitam samo dvoje- zašto me se toliko štedi, zašto mi se toliko daje. Eto. Ne iz neke kalkulacije nego jer je tako, i treće, pomozi ljudima i ne ljuti se na njih. Sasvim mi je jasno da malo tko od čitatelja ovo razumije i vjeruje….u drugoj polovici 90-ih, ja to isto ne bi uopće razumio. Vozački ispit sam baš položio krajem 90-ih mislio sam da svijetu iz takvih razloga trebam da ne moram još. Pa tko shvatio ili ne. Kako god, gordost nas lako obuzme, kao i sklonost druge etički opominjati, moja slabost je bila u prvom. Konačno…sve manje imam osjećaj da mijenjam svijet, sve više da se događa da imam neku ulogu. I da to što uistinu vodi stvar ne razumijemo sasvim, stalno je tu, jače je od nas i djeluje.

Imao sam upalu pluća kao vojnik u još onoj vojsci, bio je neki uistinu bijedni stacionar, od večeri i nije bilo neke vlasti u njemu medicinske niti vojne. Sjeo sam vani na klupu u pidžami, bila je noć i puhalo je, je li od visoke temperature ili čega, zvukova ili mirisa dimnjaka iz obližnje male kuće, bilo je tako lijepo. A koliko tek sad bude lijepo.

Dobro vam jutro. Jasno je da nemam ambicije ovim tekstom razrušiti neku statistiku čitanosti ili podrške. Ali najbolje i najdublje u nama je uvijek pismo u boci bačeno u rijeku, nije na jumbo plakatu. A o mom osobnom životu se zna da je boca s mojim pismom nađena, više mi i ne treba. Živjeli svi.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara