Kolumne

DOBRO JUTRO 13.4.2021.

Nekad, ako je oblačno u svijetu kiselih kiša i paučina kroz čije mi je dane proći, ja se pitam jedno. Je li da na leđa svoje nutrine stavljam kabanicu, pa da se odbijaju kapi vanjskog svijeta i klize dok ne odustanu. Ili je bolje ako skinem i potkošulju, pa neka udaraju još direktnije i budem onaj sasvim goli i izvorni ja, kakav god bio taj izvor. Ako razmislim dobro, a možda i više puta, ispada ovako… pa ovo na glas mislim, da i vi čujete.

Ako nikako, neka tuče izvor. Jer tu i nema pukotina i šavova, tu smo svi gotovo isti, samo su stepenice do izvora strme. A strme su jer nam se od svojih slojeva tegobno rastajati, razgoliti to, a i krastavo je, skoreno. Ali na izvoru…tu je sunce najvruće, tu se i ne zovem nikako. Pa ili neka se oporavi ili satre, od kiša teškog svijeta, ali bar će izjahati ono najbolje. Na izvoru je nemušto, tu pase telad što ne bježi ili zadrhti, tu nema boja, jezika, tu se raspoznaje samo svjetlo i dodir. Pa nek nosi sve.

Zato, ako svijet baš skrene potpuno, ja neću bježati i smišljati rješenja, dovijati se, izmicati i gristi iz grmlja. Dobro vam jutro, evo nas u vrtuljku vremena koje kaže da je i jače od nas, koje laže i okreće, koje straši i trguje. Ako ništa, jači smo ako se manje trudimo a više jesmo.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara