Kolumne

DOBRO JUTRO 12.10.2021.

Mi bi se, moj sad već pokojni kolega i ja, pred njegovom tada moćnom dragom, a tada pristiglom iz Njemačke, dogovarali za ručak, ili slično, naći koristeći kao točku susreta nazive lokacija koji više nije bilo, ili ih nije bilo pod tim nazivom. Bila je to vrst konspirativne metode, čak i s malo zagrebačkog prkosa pred novom elitom koja je nastala s početkom devedesetih, a kojoj je ona pripadala. Tako bi se dogovorili pred knjižarom “kod Kuglija”, pa bi otišli Ilicom pa Frankopanskom, šetnjom u K Zagorcu, na ručak i kuhane štrukle, u vrtnu restauraciju koje danas jednako nema, a gdje smo, mi studenti prava, zalazili u doba onih previranja i zbivanja kasnih osamdesetih koja su predhodila stvaranju ove države. Još bi rekao “to ti SZUP ne zna, gdje je knjižara kod Kuglija”, pa bi se tome smijali. No, nema niti Big bena, Trešnje nema, čak niti kavane Korzo više nema, gdje sam čitao novine u onom okviru, koji bi davao čovjeku dojam da je važan i pismen svjedok svog vremena. Niti dućana “slijepaca” u Oktogonu, pa Dubravke, koja je bila i kavana i restoran, do dućana zadarske Maraske. I polako…

Polako sam uviđao da, mijenjajući se, moj grad čupa komadiće moje duše pune memorija koje mi znače. Pa dobro, nije vrijeme moglo stati da bi ja živio u njemu kakvo je nekad bilo, ali opet, meni i danas bljesne kao neka infantilna nepravda, što nema tih svojih fragmenata i točaka, mirisa kruha u pekarni na Cvjetnom trgu, i glasa jednog pitomog pacijenta psihijatrije koji bi stajao kraj reda za kruh i tvrdio da je Marks izdan i citirao ga bučno i opetovano od ranih osamdesetih.

Mi smo, taj pokojni kolega koji je umro usahnuvši od multiple skleroze i ja, imali osjećaj da smo… ne bolji, nismo mi tako sudili ljude na bolje i manje bolje, ali da smo nečim mirniji i tiši, pa da se u tome pomalo pokrivamo i čuvamo. Još gore, ali uistinu nema u tome diskriminacijske zlobe, mi bi međusobno komunicirali oponašajući glasove, akcente, i ključne riječi iz svijeta svojih klijenata, poznanika, čak onih koji su mislili da su nam vrst zaštitnika. Nije to bilo ruganje, nikako, to je bio naš, osmoškolski naivan, mali zabavni i hodajući cabaret. Ali da, i vrst zastupanja jedne privrženosti svojoj različitosti, za koju smo mislili da blijedi uticajem na stvarnosti pred migracijama tog trenutka.

Nema veze, utorak je, idemo u utorak. Držite se, tu smo, a i ako se čega prisjetimo… pa nitko neće od toga stradati.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara