Kolumne

DOBRO JUTRO 12.1.2022.

Kako se godina otisne od obale, kao i ovaj čamac kojim se plovi spojenim jezerima zagrebačke Savice, brzo ona i plovi, i škripi, i pušta, i raduje, kao da na čas i nije pomislila da je neka….nova godina. Ako se što i uštedjelo, ili vam se dugo nakupljao kamenac, to je sve, i tako, od lani. Ali pa što…evo, meni će u nedjelju rođendan, pa ja isto tako, uvijek pomislim “e, nećete više, zlotvori”, i da ću biti bolji, odlučniji, strpljiviji, i sve to što se i tako međusobno pokraćuje, gasi, i pobija. Ali pa što, još jednom. I sjetim se…

Sjetim se svog rođendana 1987., u valjevskoj poludivljoj kasarni Kadinjača, među smještenim tamo zbog nestašluka i nepoćudnosti, i zastavnika što mirišu na vinjak Rubin, i Ilira vatrenih i zavjereničkih očiju, Tošića što je na obuci u gardi već švercao rakiju i spominjao djeda, Dražinog kurira, i žilavog Arčija iz Klobuka koji je nasrnuo na vodnika jer mu je Gospu uzeo iz vojne knjižice, pa ga cijelog poplavio. Pa i sebe, i naših zdravica te zimske noći, prvo stojećih, na kraju, kao kod Sfinge ležećih, uz Ide Vanja Lajkovačkom prugom, i vikanja u zimsku noć “Punks not dead” te žive skalamerije, od koje nitko nije znao što to znači, a pitanje je kako to meni znači. A ja sam, negdje između Schillera, 4skins, i Tom Waitza, mislio isto “e nećete više, zlotvori”,
i da ću biti bolji, odlučniji, strpljiviji, i sve to što se i tako međusobno pokraćuje, gasi, i pobija. Pa što.

Eto, dobro vam jutro, i punks not dead, i sve što život nosi, ili baš suprotno, ne pušta da potone.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara