Noć je. Tek se začuju iz daljine neke riječne ptice i kako se vuče noćni taksi, par riječi, vrata i bude opet mir.
Sjetio sam se večeras jedne stare žene, češko je bilo prezime, koju sam upoznao u Brelima kasnih 90-ih.. kad sam drukčije živio, kako sam već mislio da treba to vrijeme živjeti. Mi smo ušli u neki razgovor oko opere, oko starih tenora kakvi su bili Gigli ili Schipa, to je, ta tema, moja životna opsesija i strast. Boravio sam tamo zbog raspleta oko neke nekretnine, bila je zima, ona mi je pričala svoj život koji…koji je bio, eto, bili su na utrkama u Monte Carlu. Jedva je ta žena stajala, sve su boje ostale u pedesetim godinama stoljeća velikih ratova, bila je sva ugasla.
U jednom času, pričajući o dijagnozi koju je saznala i zbog koje im se život naglo okrenuo u nešto puno skučenije i bljeđe..kaže ona meni- ja sam Karlu rekla, znaš, mi smo još na univerzi kad smo krenuli obećali da ćemo si sve reći. I otvori tek tada i odjednom oči, prema gore i prema nebu kad je spomenula kako su oni obećali i dogovorili da će si sve rekli, ona i Karlo, kao Zarah Leander je izgledala, i učini ona svojim očima čitav svijet plavim. Tako strastveno, nježno i zaljubljeno kao da su upravo Karlo i ona fotografirali s onih serpentina nad Trstom, pa ju je pozvao upravo da idu dalje. Bože. Nije lako niti napisati. I skameniš se i stisne.
Nemojte podcijeniti emocije kakve ne pozna tik-tokerski svijet, velika je stvar imati se za što držati, neka su ljubavi velike. Neka smo i mi naspram svojih unutarnjih širina sasvim mali. Neka su i bolna sjećanja, pa što.
Dobro vam jutro, čitajte Odjek. On je kutija za cipele puna razglednica. Negdje iza balkonskih vrata što snivaju. I trnu.
Dodaj komentar