Prošlo je dva, prošetali smo pa nešto mislim o tome kako pamtimo, kako se sjećamo. A čovjek i zaboravlja, konačno, blijede te slike iz albuma, smetaju, ispadaju u selidbama…nove potiskuju stare. Plave te naše memljive podrumske arhive i kabineti kinotehničke grupe puni paučine, s onim limenim kružnim kutijama filmske trake. Samo, jedno stoji…niti jednu ne možemo baš namjerno zaboraviti, a niti zapamtiti baš ne možemo namjerno.
Jave se pred zoru nepozvane, uhode nas tiho pa udare kad smo slabi, ili se nekog sjećamo jer nam je važan, o obljetnicama ili inače….sve nešto šturo se sjećamo, nevoljko. A ne bi, pomislimo, trebalo da je tako. Ma ukupno, slabo mi sobom vladamo, s vremenom i sve slabije, da uzmemo ključeve kad izlazimo, tabletu za tlak, knjižicu s rođendanima i poneki sudski poziv.
Nekad nas i ja tako, dotaknem svojom jutarnjom, usputnom i nehotičnom lirikom. Kao po koži da prolazi prstima, pa naiđe na ožiljak što smo ga zaboravili…a on u čas javi, zabridi ili se okrene samo u snu uz poneku riječ.
Dobro vam jutro, vječni đaci, stanovnici ovog internata kojeg zovemo životom, moji suputnici. Ja sam onaj koji je, kad je vlak izlazio iz grada, otvorio vrata kupea i pitao je li slobodno. Nekako sam tu.
I čitajte Odjek, vaš kofer pun snova, fotografija i pisama.
Dodaj komentar