Featured Hrvatska

VJEČNA, KAMELEONSKA HRVATSKA

Predodžbu o kameleonskoj masi u Hrvatskoj izrazio je tim riječima Marko Veselica, proljećar i robijaš iz jugoslavenske epohe nazivan i hrvatskim Mandelom, sve u sklopu jednog političko povijesnog odgovora na fenomen koji zovemo “hrvatskom šutnjom”. To je dakle povijesni društveni muk u Hrvatskoj nakon sječe vodstva hrvatskih komunista i svega onoga što su Savka Dapčević Kučar, Mika Tripalo, i sva sila hrvatske političke i intelektualne elite pokrenuli u demokratizaciji društva ali i na korist federalizma pred beogradskim unitarizmom, i što je bilo predmetom političke egzekucije nakon sudbonosne odluke Tita u Karađorđevu. Da imam mjesta i vremena, dokazao bih kako je ideja hrvatske šutnje dijelom i mit, srodan i nastavan na puno stariji povijesno narodni mit koji zovemo kletvom kralja Zvonimira. Ta se legenda proširila u doba kad su hrvatsko prijestolje preuzeli Anžuvinci, a izvorno se spominje u hrvatskoj redakciji Ljetopisa popa Dukljanina iz 14. ili 15. stoljeća i u kojoj je tada dopisan dio o nasilnoj smrti kralja Zvonimira, i njegovim riječima u trenutku smrti, sebi nevjernom hrvatskom plemstvu- …da bi veće Hrvati nigdar ne imali gospodina od svoga jazika, nego vazda tuju jaziku podložni bili. Samo ću još spomenuti da je sam prijevod na latinski potpisao Marko Marulić.

A zašto povezujem ta dva, poviješću različita mita, zato jer oba govore o nekome voljnom stradati za opći ili nacionalni (ali time ne manje opći) interes, a iza njegovog stradanja se u narodu ili njegovoj društvenoj eliti šuti- Zvonimir je po legendi stradao za opći interes odlaska u križarski pohod, a Veselica, Budiša, Paradžik i drugi proljećari za hrvatski i napredni interes, vidite oni su bili mahom ideološki skloni i politički odbačenom velikanu revolucije Milovanu Đilasu koji je prije njih i sa svoje strane zagovarao liberalizaciju drugojugoslavenske političke diktature. Zanimljivo, Boljkovac (Tuđmanov ministar unutarnjih poslova) Titovu “sječu u Karađorđevu” je pripisao strahu od agresije SSSR na SFRJ, pa argumentira da je Tito htio tada dodatno imati sve pod potpunom kontrolom. Teško da je to bilo sasvim tako, ali mentalnom sklopu Boljkovca koji je stajao i uz Stevu Krajačića i uz proljećare, svakako je to bilo bliže i razumljivije kao najbolji povijesni odgovor.

I komunisti i nacionalisti su, svak na svoj način (pa i ustaše, možda najviše), imali osjećaj da su u svojoj ideološkoj žestini sami i ostavljeni na cjedilu. Mi… ne možemo reći da nije trebalo hrabrosti jednom Krleži objaviti 1937. Deset krvavih godina, pa to je bilo u doba vrhunca šestojanuarske diktature, vrlo je kritično on udarao na vlast koja je tada vladala željeznom rukom, toliko željeznom da je i pravoslavni patrijarh Varnava otrovan, sasvim vjerojatno jer nije bio dvoru po volji, da o ubojstvu Radića i ne govorim. Činjenica je da je ubojstvo Augusta Cesarca od strane ustaša on prešutio, a Cesarec mu je bio gotovo vrst literarnog poroda, on se dok se Cesarec hladi, baca pod zaštitu sebi sklonog ministra u vladi NDH Mili Budaku, Nazor s Ivanom Goranom odlazi u partizane a… ideološki bi trebao prije Krleža tamo otići nego Nazor. Ali on je čuvao i sebe i rasno nepoćudnu Belu, on je učinio koliko je mogao, koliko god bio Krleža do smrti vješt u preživljavanju. Pa i Bruno Bušić je, ubijen godinu prije smrti Tita, u hrvatskom politikom prostoru dugo bio neshvaćen i prešućen, da ne govorimo o nespremnosti fakulteta u Lučićevoj da mu postavi spomen ploču.

Ostaje sigurno da se izuzetni i rijetki ljudi izlažu i probijaju, pa i stradaju i ginu za svoje ideale. Ne stradaju oni namjerno, ali budu na to spremni, i to je već veliko. A da ostatak naroda to slijedi tek ako je relativno stvar sigurna- ili ako su ovi prvi uspostavili neki čvrst sustav i autoritet. Da, Tuđman ga jest uspostavio, u sklopu ove teme kažem i – Vlado Gotovac, po svemu “bolji” od Tuđmana, ne mislim da bi ga uspostavio i stvorio i održao suvremenu i samostalnu Hrvatsku. A niti Budiša sa svojim visokim kriterijima, a niti Veselica sa svojim.

Konačno…stoji ipak jedno. Da je od svih protagonista hrvatskog proljeća, na ekranima neizbježan samo Puhovski. Koji je igrao na drugoj strani.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara