Hrvatska

TO JE EMOCIJA MIMO PRAVILA OVOG ILI ONOG VREMENA

To je emocija prebolna i preduboka da bi se htjela svidjeti. Onu bol i krivnju tih dana da nisam baš tamo, da sam živ, da nisam preuzeo na sebe dovoljno, da ću ja možda opet vidjeti more a oni ne….još to nisam ugasio. Mislim da jesam, prođe, pa iskrsne. Divim se sposobnosti i vitalnosti onih koji mogu na toj rani graditi i tražiti, rudariti bilo koji uspjeh.

Možete vi pisati i krojiti  modernu povijest kako hoćete, natezati, relativizirati, šećeriti, rasprodavati, domoljubiti za kamere, regionašiti. Možete nijansirati, spuštati vijence u Dunav, kolone, dvije kolone, bez kolona, možete cijediti to vrijeme za dnevnu politiku i PVC patriotizam, europejstvo, operetno hrvatstvo, Zrinskog, Zafranovića, Sedlara, birati s kime ćete se rukovati, prenamjene parcela, unpolitical video, lajkove, kozmopolitizam, nostalgije, sve to možete, pisati za Novosti, osnivati stranke, spajati, žetonašiti, piti, grliti se, ukidati stranke, zgražati se, zvati Radu, paliti gume, sve mi je to sporedno i drugo, besmisleno  i daleko. Ne razumom, emocionalno, ne niti fizičkim sjećanjem na detonacije i ludilo u čijem sam vrtlogu na drugom položaju koji dan prije bio, nekim dubokim i nijemim impulsom koji radi i radit će i kad se sva druga otkucavanja i elektromagnetika umiri, ja znam. I u noći kad spavam znam. Iz koštane srži znam. Što je bilo, tko, i tko sam ja u tome. Taj impuls imaju i najprimitivnije ribe, zagrizu makar nečiju cipelu  kad se već misli da ih nema. Iz mentalne tihe noći bljesne i probije.

Nije ovo tema za polemiku. Na daljinu osobito nema smisla, u živo bi bila besmisleno opasna.