Featured Hrvatska

SILOVANJE U VINODOLSKOM ZAKONIKU, I KAKO ŽENE STUPAJU U KORAK JAČI POLOŽAJ NEGO SU GA IMALE, KROZ KODIFIKACIJU KOJA JE VRST SUPROTSTAVLJANJA PREMA KNEZOVIMA

(Cl. 56. Ako bi tko silovao koju ženu učlniv blud ili želeći učiniti blud: ima platiti knezu pedeset libara, a toj ženi isto toliko, koliko se s njom ne bi mogao na neki način nagoditi. Nema li za to silovanje svjedoka: vjerodostojna je (oštećeniea); no ipak ima prisečući samo đvadesetpet (porotnika) za rečeno silovanje protiv onoga koga tuži. A ove porotnika neka žena nađekako najbolje znade. Nema li porotnika ili ih toliko(koliko je potrebno) ne može naći: ima ta žena prisećiza one, koji joj manjkaju. Prisižući dakle s njome, ali ona(t. j . tužiteljica) na prvom mjestu, imaju taknuti ruku igovoriti u tu prisegu. A svi njezini porotnici imaju biti žene. A koja se ondje zaprisiže, njezin odgovornikima odgovoriti: Da, s onom prisegom i ja prisižem”.A ona ima priseći kako je zgora rečeno.)


Jedna od najzanimljivijih pojava u Vinodolskom zakoniku kojim se intenzivno bavim u sklopu jednog rada, je, ali i u drugim kodifikacijama tog vremena (ja uspoređujem s jugom Italije i Škotskom), kako običaj, sad postajući zakon, tretira i pridaje veliku čvrstinu i snagu riječi, svjedočanstvu. Nije to uvijek osobno svjedočanstvo o događaju nego (i o) osobi, tada to zakon zove porotnicima. Ali drugo je zanimljivo, kako u kodifikaciji koja je i klasna emancipacija, žene stupaju u korak jači položaj nego su ga imale.

Silovanje (dakle i pokušaj je kažnjiv), ali i uvreda žene (od strane muža, ili ne) je područje uređeno tako da se smatra da ona ne laže, ako za silovanje nema dokaza, ona treba 25 svjedoka -porotnika, koji se zaklinju u nju, da ona ne bi lagala. Ali ako ih i ne nađe, ona se može zakleti toliko puta koliko joj tih ljudi nedostaje. I na to nema više žalbe ili drugog lijeka -. Uvreda je tretirana primjerice- Cl. 27. Ako bi koji muž zbacio ženi hovrlieu ili pokrivaču s glave zlonamjerno, te bi se moglo dokazati trima dobrima muževima ili ženama: ima platiti pedeset libara, ako je toga radi (podignuta) tužba. Oni to, dakle, nisu morali vidjeti, oni svjedoče o njenoj riječi. Brat i sestra se mogu međusobno zakleti za drugoga od njih samo “ako su podijeljeni”, dakle ako nemaju materijalnih ambicija, pa već kao tim, ili baš obratno.

Ali težina riječi zaklinjanja je jača od knezove volje.
Ali tu, iako je zakonik nastao tako da “popiše postojeće običaje”, često izabranih, tih nešto više od četrdeset ad hoc skupštinara, uvode novosti, prikazujući ih kao već postojeći običaj. Vinodol je 1225. godine potpao pod vlast krčke vlastele, a slobodni seljaci nisu željeli postati kmetovi, pa dolazi do sukoba koji traju sve do kompromisa 1288. godine kada su Vinodolčani priznali vlast otočkih knezova, a ovi su im odlučili priznati neka prava. Zbog toga je formirana komisija od 42 člana iz navedenih devet vinodolskih općina koja je trebala popisati dužnosti i prava kmetova i feudalne gospode, čiji je predstavnik bio knez Leonard Krčki.

U interesu “slavenskog svijeta”. Oni postupaju, zapravo, suprotstavljajući se krčkim knezovima, iako i knez sudjeluje u tom, čini se da jednodnevnom, duže pripremanom , zakonodavnom skupu, i čine to i kad propisuju ženama prava koja zapravo običajno nisu imale. Tako većina autora pretpostavlja.
To je najvidljivije kod nasljeđivanja, do tada je, ako nije bilo muških nasljednika, zemlja išla knezu, sad ide (supsijidarno dakle), ženskoj djeci.

photo screeshot