Hrvatska

PISMO MOMCIMA, PA KAKO ISPADNE

Eto, meni je drago da su se Boysi sukobili s navijačima Poljacima, to da nema ozljeđenih mi je malo rubno, ali ja mislim da je to dio odrastanja, i da osjećaj zajedništva i staviti nogu u bazen rizika od masnice nije štetno (neću nikoga sad buditi, da pitam jesam li nešto svetogrdno rekao, znam da jesam). Jer će biti neki od njih mornari, bit će opet potres, bit će tko zna čega, nadam se ne i još gore. Jer će hodati ulicama Soluna i Nice, možda i zalutati, možda će trebati sačuvati svoje. Pa i ako ih nalupaju kad im trojica budu htjeli štipati kćer, opet će se snaći, i uopće me nije briga kako ovo kome zvuči. Nema tu mržnje, tečajevi samozaštite su i tako glupost, ništa to ne vrijedi bez realnih situacija.

Jednako mi je drago zbog braće Sinković, i ja želim da, zbog njih, bar netko umjesto da se guši u THC-u koji je toliko zdrav, zavoli ovaj sveučilišni sport, veslanje, i putuje na Bled, pa tamo izdiše u dublu ili skifu, i nosi crnogorične prizore i kisike, pa ih odnese u svoje životne dekade koje ga čekaju.

Želim da momci budu srčani i nježni, ali ne mlitavi. Vidite, mi jednoj majci omogućimo da, dok traje postupak u kojem je dijete, privremeno i suspektno kod oca, da ode po njega i vrati se, u njoj traumatično osinje gnijezdo lokalno spretne familije, tako sam uvijek htio i funkcionirao, i mi to sami organiziramo, i u još slučajeva kad netko nekog stisne…od uzdisanja se taj dio ne rješava, pa i iternetsko maltretiranje raznih asertivnih likova, ne jedno, završi prvim razgovorom “tajnika”, makar na Viberu. I tako treba biti. Pa i naš Bilbo je zaštitni pas, koji jede marelice i spava na leđima, ali kad šušne nešto ili ide jedan stafford, on se sav ušilji i stane pred nas kao mali bubnjar.

Uvijek ću se veseliti da je netko zaustavio auto, i gurao tuđi,ili gasio požar. I uvijek ću voljeti da se na izletu osmoškolci, od volje pohvataju među sobom, a neću voljeti da diraju one koji to ne vole. Ali neka žitka, drhteća masa pohlepe i mrtvila, ne želim da postanu. I te se želje ne mislim odreći.

Oznake

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara