Featured Hrvatska

O PARADI PONOSA, THOMPSONU, O FRA JURI I JESSICI, I ZAŠTO VOLIM, I ZAŠTO NE VOLIM

Na parade ponosa, budimo iskreni, idu ljudi potpuno jednako kako su ranih devedesetih išli na velike procesije, jer treba, i da pokažu da priznaju, tada vjernost nacionalnim, sada rodnim slobodama. Malo tko je tada znao te, progonjene za Hrvatsku, malo tko zna te, progonjene jer su drukčiji. Pa se za svaku pečalbu inspiriranu kupnjom Mercedesa sa širokom lajsnom tvrdilo da se to skrivalo i bježalo zbog Hrvatske, a sad se tvrdi da se nije pjevalo sa VIS Idoli, Retko te viđam sa devojkama, nego da se spašavalo od krezube rulje zaljubljene transvestite.

Svi smo mi navijali za Dinamo, protiv Zvezde, i pjevali “zagrebačka zvona zvone”, i svi smo mi znali neke dečke koji su gledali dečke, meni osobno to je 80-ih bilo neodoljivo drago jer je bilo kontra većine, ali ovisno što je bilo poželjno oko nas, toga smo se jače i prisjećali, i ovisno čija je vijorila na Matejuški, približavajući se točki kad od alternative postaneš mainstream, a od mainstream školski program. A čim postaneš školski program, opet postaneš mrzak.

Dakle prvo budeš mrzak jer te premalo, pa ne budeš jer se ljudi naviknu, pa opet budeš mrzak jer si neizbježan i jer te previše. I tako je bilo sa zvijezdom koja je postala štafeta, pa sa šahovnicom (na same svijeće se lijepilo šahovnice, da Bog ne zaboravi gdje se ukazao), tako postaje i sa duginim bojama. A da je ovo tako, govori mi još nešto, lica podržavatelja iz istih sredina, nisu to uvijek isti ljudi, imaju isti izraz, blago oduševljen, a nezadovoljan što “ima onih”, koji tu slobodu još ne priznaju dovoljno glasno.Ja sam u svom djetinjstvu volio i puno  posjećivao fra Juru Radića, botaničara i planinara, makarskog gvardijana, ozbiljnog i introvertnog, posvećenog svojoj tihoj misiji, glagoljaša i patriota tako dostojanstvenog i skromnog. Moj djed i on su bili makarski šahisti, nije smetalo što je od moje familije ostao dobar kubik kostiju na Sutjesci, a od njegove nije. Voljeli smo se.

Fali mi. One buke kasnije “kad su njegovi pobijedili”, ona mi je bila mrska u startu.”Karmički”, jedan moj prijatelj koji je volio dečke, možda me vidio i poznavao  najegzistencijalnije od muškog svijeta, jedan Jessica sam ga zvao, i o tome bi razgovarali “kroz veo”, jer smo uistinu prošli svašta. I šalili smo se, i fra Jure i ja, i Jessica i ja. I on mi fali. 


A vas, režimskih manekena, i kockastih, i crnih, i duginih, svih aktivista kad iz sjene izbiju na “nisi stavio svijeću u prozor”, sva ta izvikivanja homofoba i plakati za Fine, mrtve djevojke “,… evo, ove godine mi je i Thompson malo manje mrzak, a uistinu je on ono meni strano i daleko. A reći ću vam zašto. Jer u raspravi o ukidanju mjere roditelj – odgojitelj ili slično, ne znam niti kako se zvala mjera notornog Bandića, s kojim se grijalo u počasnim ložama, sina SDP, partnera HDZ, skidača Tita i branitelja zagrebačkih nacionalnih manjina za kojega nisi smio protiv te ljubavi “a” reći da ne bi ispao rasist…. kaže jedna za korisnice mjere  ” te majke samo ispumpavaju djecu”. I odmah mi je Thompson draži. Jer o ustaškoj, srpskoj, sad bandićevskoj “kopiladi”, slušam cijeli život. I uvijek isti ton čujem, i ne volim. Ono, balaševićevski “ne volem”. 

Što se za onu sisačku govorilo kad je hapšena, nisam tada znao nikog s ljevice niti feministe, a HDZ tog tipa bio mi je mrzak kao kuga, ali …žena je, pizda mu materina, ne možeš tako. Dakle samo malo lakše, ako nisam trčao štafetu, nisam od 95. nikad prošao starom cestom da nisam rekao “previše je ovo rušeno”, nisam niti Bandića gradski stan tražio, za razliku od ovih, i jer me bilo sram, pa neću niti sad klicati niti padati ničice. I borite se malo za siromašne žene, njima je najteže. Nikome drugome. Mi se, krezubi veterani, reumatični zagrebački štakori, prijatelji fratara dok su u sjeni bili i homoseksualaca u čije ime drugi govore, mi se trebamo nekako i sami snaći. Ali ove iz Risa i Kamenskog, kako će one. Uvijek se netko pregura.