Featured Hrvatska

O 4 SESTRE, 3 SU DOŽIVJELE 45-U, 2 SAM UPOZNAO, 1 JE MOJA BAKA (povodom 22.6.)

Svi su ti naivni i utopijski ideali tako davno potamnili u svojoj žestini, ogrubjeli u osveti ali i ideološkoj inkvizicijskoj misiji uništiti mlinare i bogato seljaštvo,  poslije su krivotvoreni konformizmom i političkom lukavošću, sljepilom, ja ih i ne pamtim mimo njihove zafranovićevske vulgarnosti i onoga što je Električni orgazam opisao u pjesmi Zlatni papagaj. Bez ikakve ambicije da to bude politički jestivo, sasvim osobno, neodvojivo od kancona koje je na 72 okretaja pjevao Carlo Buti, ja pamtim i jedan drugi, nepriznati, davno usahnuo komunistički idealizam..pa, onakav kakav je, a tako krhak, i mogao jedino stići i širiti se, pa i preživjeti.

A jest preživio, iako ne tamo i tako kako se to tvrdi i razvlači po ovoj političkoj šatri koju živimo. Ti su, bar ovi moji i mnogi, ljudi uistinu u okolnostima koje su bile više nego smrtno opasne, uistinu krenuli na stostruko jače i vjerujući u društvo jednakosti i  bez siromaštva, bez smrti po krivnji i odabiru rođenja, Ostavljali su porculanske tanjure da bi jeli iz vojničkih porcija, pisali po prijevojima tromeđe Crne Gore, Hercegovine i Srbije pjesme i uspomene hraneći se korom drveta i vlastitim konjima, hrabri su bili. I ta kozmogonijska tvrdnja da će se raditi za sve, i uzimati koliko je najnužnije, oni su, bar tada, bili na to spremni…i jesu vješali i najbližeg za jednu ukradenu jabuku. 


U ovom vremenu teškog cinizma i kad je baš sve na prodaju, od maternice do djevičanstva, od djeteta do paketa besmrtnosti na arenama video igara, ipak, sjetim se svog crvenog barba Pere, sina moje tete Zlatke, jednog od malo preživjelih do 1945.  i mlade nade Hajduka…koji je nespretno rezao kablove u Splitu da padnu baš pred talijanski terenac pa preko Mosora otišao u gerilu. Ja sam ga upoznao već kao bučnog tlakaša, čak i sklonog kartama, on je 1944. prolazio doslovno na konju kroz sela nedaleko Niša, uz ogradu vidio crnokosu i crnooku Milicu, vratio se drugi dan i isprosio ju, živjela je 90 bez i jedne sijede vlasi. I spominjala dugo kao udovica, kako je barba njene uvjerio kako neće biti siromaštva niti gladi, kako će svi narodi biti jednaki i ravnopravni, i odveo ju zauvijek. Za nogometaša….danas tako čudno, nije li? Na fotografiji je moja baka s dvije sestre. Od njih četiri, jedna je bila vjernica do smrti iako je teško mučena u logoru, jedna je stradala u jurišu na Tjentištu, jedna je slikala i živjela dugo, i jedna je…..tri su bile crvene već prije 40-ih, jedna je bila samo antifašistkinja. I vjernica.  Foto je iz 1935.

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara