Featured Hrvatska

U RAZGOVORU ZA ODJEK; NARKO-MILJE, MOĆ, POLITIKA, DRUŠVO. NAJVEĆI HRVATSKI STRUČNJAK, dr. SLAVKO SAKOMAN

Evo i pitanja, pa odgovora, koje smo u sat i pol od jednog velikog iskustva i velike znatiželje, u razgovoru, raspravili. Pa ih je vješto, taj veliki stručnjak i borac, od izgovorenog, pretočio u tekst koji se čita i unutar i između redova. A već ono unutar, čini da njegove granice  pucketaju i, gotovo popuste. O jednoj životnoj borbi koja još traje. Koja će, čini se, uvijek trajati.

Je li narko-milje u vrhu realne piramide moći u Europi, kod nas i je li njegova moć raste?

„Europa“ je širok pojam, ako se tu uključi i Rusija. U Rusiji, ona moćna manjina okupljena oko gazde Putina i dobro čuvana od sustava moći koji nosi oružje, radi što hoće. Ogroman broj opijatskih ovisnika i rigorozna „politika tretmana“ koja ne dozvoljava primjenu opioidnih lijekova,  pušta te stotine tisuća ovisnika (preko 70% zaraženih HIV-om) da umiru nakon što odrade sve „što treba“ za Rusku mafiju, koja je sastavnica sustava političke moći. Kada su Rusi uzeli Krim, gotovo odmah su prekinuli programe tretmana tamošnjih heroinskih ovisnika, kojima je Ukraina omogućila zamjensku terapiju (metadon, buprenofrin). Na tisuće ovisnika u kratko vrijeme vratilo se na uličnu nabavu heroina.

              Ako promatramo EU prostor, njima ipak dominiraju zemlje uređene demokracije, ekonomski moćne,pravno dobrofunkcionirajuće; Njemačka, Benelux, Skandinavija, Austrija… u  kojima sustav političke moći ima  dovoljnog onoga što toj kategoriji ljudi „za život treba“ i ne isplati im se kompromitirati s bilo kakvim vezama i novcem preko „narko-kriminala“. Ima  tajnih trgovina koje donose „poseban“ novac (oružjem npr…) ali droga im za tako što nije .potrebna. Ipak, i na tom se prostoru proda mnogo kokaina, što je povezano sa sustavom vrijednosti i stremljenju ljudi psihologiji brze (hedonističke) nagrade . Trgovina heroinom nije osobito profitabilna jer su države osigurale ovisnicima vrlo liberalnu i lako dostupnu zamjensku terapiju (tu osobito prednjači Austrija (i Švicarska ne-EU zemlja). Skandinavci su glede tog pitanja „škrtiji“ ali imaju dobru prevenciju i funkciniraju društveni mehanizmi zaštite mladeži od pogubnih rizičnih ponašanja. Tako u Norveškoj svega 2% 15-godišnjaka puši duhan (u RH 22%). Jug EU, osobito Italija, druga je priča. Tu pipci mafije, osobito „Ndranghete“ i dalje dotiču i sam vrh vlasti, dobro posluju i na bogatom sjeveru zemlje. No moć mafije je ipak slabija no što je bila onih godina, prije operacije „Čista ruka“ a sustav tretmana bolje organiziran. Osobito Portugal , koji je imao katastrofu HIV epidemije, jer je oko 70% ovisnika bilo zaraženo (Hrvatska samo 0,5%), danas ima vrlo liberalnu državnu politiku  tretmana i politički sustav se trudi da njihov represivni aparat, narko-kriminal drži „pod kontrolom“. Srednje europske države su imale relativno nisku potrošnju droga. Hrvatska je, radi rata, poraća i tranzicijje „na hrvatski način“ povezano s privatizacijskom pljačkom i akumulacijom kapitala kroz trgovinu oružjem i drogama, imala najtežu heroinsku epidemiju. Na zahvaljujući provođenju Nacionalnog programa suzbijanja droga (za koji sam Strategiju napisao sredinom devedesetih) naša je zemlja uspješno suzbila heroinsku epidemiju. Izgradili smo od svih Europskih država najbolji sustav tretman ovisnika. Stanje u svezi droga bilo je dobro kontrolirano do 2015. kada se odjednom dogodio silovit skok plasmana droga i porasta potrošnje (osobito kokaina, kanabisa, amfetamina i MDMA).

Može li politika, kao javna društvena djelatnost, pobijediti snagu mafije? Ili će ona biti u nekoj zoni interesnog dodira, zbog investicijske moći crnog novca, i potrebe da se on legalizira? Kakva bi politika trebala biti da bi se primjerno suprotstavila crnom novcu od narkotika, reketa i prostitucije?

Svaka, relativno dobro institucionalno  uređena država, vođena od političkog sustava koji to iskreno želi učiniti, može biti jača i pobijediti, ako postoji, mafiju. No za to je potreban dobro uređen, profesionalan, pošten i u funkciju stavljen represivni aparat. Suzbijanje organiziranog kriminala i osobito njegovih modaliteta koje nazivamo „prikriveni, tajni..“ (poput korupcije, pranja novca, reketa, kamatarenja, prostitucije, trgovine ljudima, gospodarski kriminal itd,) potreban jeproaktivan pristup, tajno istraživanje „ponašanja ljudi“ i uvid u njihovo imovno stanje, da bi se otkrio i nakon toga efikasno, oštroi brzo od sudbene vlasti sankcionirao (uz obavezno oduzimanje nezakonito stečene dobiti). U malim državama s malo ljudi poput Hrvatske, u kojoj se može znati kad netko kihne, gotovo da čovjek ne povjeruje da je moguće, da se toliko kriminalaca obogatilo, i da mirno i raskošno žive na „kostima“ svojih žrtava.

Je li skok konzumacije droga u Hrvatskoj posljednjih 5 godina  više do ukupne društvene klime, nihilizma, vještine trgovaca drogama, ili nedostatka jakih prosvjetiteljski temeljnih ideologija?

Treba reći da je pitanje droga u Hrvatskoj do 2014. bilo relativno dobro kontrolirano u većini županija,  jer su na posebno važnim pozicijama u represivnom aparatu radili izvrsni profesionalci, koji su drogni kriminal, radi ugroze mladeži, smatrali osobito važnim i prioritetnim. No, štetne kadrovske promjene povezane s promjenom vlasti i tjeranje u mirovinu tadašnjeg šefa PNUSKOK-a krim inspektora Maria Bertine s jedne i prije toga (2013.) mene s druge strane (u mirovinu me „pospremio“ ministar zdravlja dr Rajko Ostojić), pridonijeli su da se prvo urušio entuzijazam rada timova za prevenciju i liječenje ovisnosti u mreži Zavoda za javno zdravstvo i školska prevencija, a doskora je i rad krim. policije po pitanju droga splasnuo a org, kriminal „procvjetao“, biznis s drogama težak milijarde kuna, učinio je droge (kokain, kanabis, amfetamin, MDMA) izuzetno lako dostupnim. Na sve to šef Ureda za droge, krim inspektor Petković nije reagirao, jer je taj ured svojim administrativno-birokratskim radom, posve otuđenim od terena, u prostorima na Cvjetnom trgu u Zagrebu, bio je i ostao samo mjesto privida rješavanja problema, kao i „Bandićevo“ povjerenstvo za koordinaciju provedbe  programa suzbijanja droga u Zagrebu na čelu s psihijatrom drČelićem (HDZ). U kratko vrijeme sve se urušilo, droge nisu više bile prioritet vlasti a mehanizmi društvene zaštite djece i tinejdžera glede pitanja ovisnosti, posve su zakazali. Dakako da je i „kvaliteta života“ i afirmiran sustav vrijednosti pridonio i porastu potražnje droga.

Je li u totalitarnijim političkim sustavima, desnim ili lijevim svejedno, jača operativna moć nad kriminalom na uštrb političkih sloboda za oporbu, je li rješenje ravnoteža ili drugo.

Nije tu pitanje ideologija, lijevih ili desnih. Totalitarni režimi Rusije (od Lenjina koji je govorio „vjera je opijum za narod“  do heroina koji danas u zamjenu za vjeru u svjetlu budućnost nudi Putinova diktatura, sa katastrofalnim demografskim stanjem, dokaz je da su na vlasti loši egoistični ljudi koje nije briga za vlastiti narod. I u Kini je totalitarni režim, ali narod se množi, relativno je zdrav,siti su, nema demokracije ali nema ozbiljnog problema s drogama jer se dileri pred publikom  na sportskim stadionima ubijaju. Mnogi (kvazi)demokratski režimi ne funkciniraju, jer su u određenom trenutku neki kvarni ljudi „prevarili“ narod svojim obećanjima i došli na vlast, a s njima se instalirala korupcija, nepotizam, pogodovanje, štetno kadriranje na svim razinama i eto problema svih vrsta pa tako i kriminala. A najprofitabilniji je za brzu akumulaciju kapitala, upravonarko-kriminal. Gomila crnog novca preko korupcije  osigurava veliki  utjecaj, pomaže u ostanku na vlasti preko izbornog inženjeringa i instrumentalizacije medija u političke svrhe, crnim novcem loši ljudi  pogodovanjem dolaze do vlasništva…. do pozicija s kojih se može krasti… Kako tako što prekinuti, kako maknuti s pozicija političke moći kvarnu, pohlepnu i dobro organiziranu grupaciju, koja u rukama drži sve poluge moći, pravo je pitanje, na koje je teško dati odgovor. Slovenija je sretna što je u važnom trenutku  imala Kučana i Česi Havela… ima i tamo korupcije, ali ima i gospodarstva, radih mjesta… Hrvatska je imala rat i tako se dogodi,…..“jednima metak, drugima imetak“.

Postoji li rješenje, na vidiku?

Nisam prorok niti političar. Stručnjak sam koji se među ostalim bavio socijalnom (psiho)patologijom. Ipak, nisam mogao vjerovati da će se tako što događati ovih 30 godina u Hrvatskoj, koja se pretvara u geografski pojam. Tako lijepa zemlja, dobar narod koji nestaje… Sa zgražanjem sam promatrao na što se srozalo srce države Zagreb, s upravljanjem, koje sam običavao nazivati „bandićizam“.  Taj karcinom se širio i metastazirao po svuda, jer je pomno njegovan od sustava političke moći. Koji kvarni, lažljivi, nemoralni u svakom pogledu i beskrajno pohlepni  drže pozicije i crpu resurse građana i “nikome ništa“. Kako ih bar malo nije sram. Kad smo kod pitanja javnog zdravlja i silnog porasta potrošnje droga u Zagrebu, treba samo pogledati životnu anamnezu,  osobno ponašanje, štetne navike i moral čelne osobe javnog zdravstva grada i sve će biti jasnije. Samo uz odlučnu promjenu kadrovske politike na svim razinama, s jasnim kriterijima  po kojima se ljudi postavljaju na pozicije upravljanja  ljudskim i materijalnim resursima (pošteni, stručni, marljivi, kreativni i normalne ličnosti), u kratko vrijeme bi se moglo mnogo toga vidno poboljšati.