Hrvatska Osvrti

JEDNA MALA, IDEOLOŠKA, OSOBNA LAMENTACIJA (ili, kako vidim stvari)

dig

A sve me tako podsjeća na 89-u. I taj govor oca tenisača, “protiv zapada”, i naše “od Bujice do Savamale”, njegove saveznike, i vijenac samozvanog  vojvode na grobu onog mostarskog što je gurao pištolj u usta onom čije murale briše lažna ljevica, a crta ih BBB. Sve je drukčije, a kamen u jednjaku, koji kaže da raste jedna kaotična, nelogična na prvi pogled polarizacija. I dio razočaranih predsjednikom, i dio vjernih po, neki “crvenoj”, a neki baš obratno, osnovi. I trans gender s jedne strane, kao imperativ, i “u Rusiji žive Rusi”, s druge strane jedne nove podjele za koju ne mogu reći, kao nekad Churchill, da je željezna zavjesa, jer nije. Nije u prostornom smislu, ali u ideološkom je sve više, pa imate u postojećim identitetima na obje strane. 
Pa i taj moj, izvorno lijevi, ne zato manje hrvatski, i ne jer je hrvatski prema drugima “hejterski”, moj nazorovski, starčevićijanski, cesarćevski idealizam, on ne pripada u te dvije neoblokovske grupe, iako nas vidi europskim. I koji čvrsto zna kakvu ovu zemljopisnu  ploču želi i vidi.

Vidi je bezeksploatacijskom, socijalnom, i na svaki način pravednom i neprodanom. Koji ne želi natrag u versajske slagalice i solunaške prednosti koje nisu dobre nikome. Koji se ne želi rastopiti i spolno, i nacionalno, i svesti na mastercard što hoda. Mislite da to spada u devetnaesto stoljeće, ne, pa to je jedina nedistopijska budućnost. Da, i feministički, jer je to vrst eksploatacije da naše, i druge djevojke prodaju i izlažu na prodaju, da, i lijeve, jer ako budemo sobari u onome što smo prodali za banku ili dvije, onda to nije liberalizam nego pljačka. 


A vidi ideološku stvarnost  razapetu između surovih interesa više klubova kapitala, od kojih je jedan tvrđi, kao onaj kozački knut uz koji je Jelačić radio reda po Budimu, a drugi franzjosefovski zapadniji i blaži, ali ne vrijedi manje da mu vjerujen “ko i suncu zimsku”.


A jedni vode za rukometnu i plinsku, drugi za farmaceutsku i fondovsku agendu, a ja vjerujem da niti jedna nije naša. Na razne načine naša. I na bitne načine naša. Kojoj jest mjesto na zapadu, ali ne u statusu graničara, željezničara ili deponija, i kojoj nije mjesto na istoku, a mislim da niti susjedima nije. I mislim da trebaju ostati susjedi, a ne predstavnici stanara. 
Eto. 

O autoru

Vanja Zlatović

Vanja Zlatović

Dodaj komentar

Kliknite ovdje za dodavanje komentara